Treba razmišljati

Posmatram. Posmatram moju drugaricu iz osnovne škole. Nekad' smo bili dobri drugari, ali... Promijenila se. Mnogo. Izdigla se visoko iznad mene, iznad svih. Nije to više ona ista đevojčica sa kojom sa śedio u klupu, sa kojom sam se smijao i sa kojom sam dijelio sendvič na velikom odmoru. Sad' je postala druga. Jeste ona lijepa, tu nema priče i tada, u školi je bila među ljepšima. Ali... Nije to više ona osoba. Sad' je porasla, a i "otišla u nebesa". Želi sve da dobije na račun te ljepote. Hod joj je ostao isti, to nije mogla promijeniti za razliku od ostalih promjena zahvaljujući estetskoj hirurgiji. Po hodu sam je i poznao. Ulazila je u kola nekom' starijem gospodinu. Jeste ona lijepa kad' se pogleda u ogledalu tih bijesnih kola. Ima štikle koje koštaju ko zna koliko i torbu koja se šije po narudžbini. Sve to njoj stoji, ali... Nije to ona đevojčica sa kojom sam išao svake subote u staru gradsku poslastičarnicu. Nije to više ona odlična učenica, koja je sanjala da postane doktorica. Dobila je sva na račun izgleda, ali šta posle? Da li je sad' srećna? Istinski. Uvjek mi je govorila kako je posebna i kako nikako ne može naći posebnog muškarca za sebe i da će koristiti muškarce dok ne naiđe na takvog'. Da li koristi ona njih ili oni nju?
Nakon par godina pogledaće se na kućnom ogledalu i viđeće samo jednu totalno neostvarenu đevojku koja nema porodicu, koja ne nosi bijeli mantil i koja nije srećna. Kajaće se. Kajaće se što će ostati samo jedna plastična lutka. Ali, neke stvari se ne mogu vratiti na početak. Zato treba razmišljati. O svemu. Baš na taj početak.