Da nije rekla

Dogodio se taj dan. Nakon toliko vremena provedenih među četiri zida, sam, u njegovu prostoriju već pretvorenu u malo carstvo odvojeno od svijeta, ušetala su dva uniformisana lica. 

"Vrijeme je", izgovorio je stariji lik sa tankim brčićima zveckajući ključevima, "danas je taj dan."
Nije ništa pitao. Ustao se sa svog radnog stola, ogrnuo jaknu i krenuo sa njima. 
"Nećeš ništa više ponijeti sa sobom? Papiri ti ne trebaju?", upitao ga je drugi.
-"Nema potrebe", odgovorio je kratko ne okrećući se.
Ušetao je u ogromnu prostoriju. U velikim foteljama sa jedne strane nalazila se porota. Mnogobrojna. A sa druge "dželati" kako ih je on doživljavao. Zauzeo je svoju, izdvojenu fotelju i čekao.
"Advokat ti nije potreban?"
-"Nema potrebe za advokatom."
Nakon par trenutaka svi prisutni su se ustali, jer je ušao glavni. Čim je sudija zauzeo svoju najveću fotelju ostali sus e vratili na svoja mjesta.
"Došli ste bez advokata mladi gospodine", upita sudija začuđeno.
-"Jesam", odgovorio je kratko. Nije želio da duži sa odgovorima kako bi sve trajalo što kraće.
Priču je otpočeo tužilac. Znate i sami kakvi su oni. Razvezivao je rečenice dugo vremena. Kad' je došao red na optuženog on je već bio izmoren.
"Šta imate da kažete u svojoj odbrani mladiću?", upitao je sudija čim je tužilac završio posmatrajući mladića preko naočara spuštenih na pola nosa.
Lagano se ustao sa svoje optuženičke fotelje, osvrnuvši se oko sebe:
-"Časni sude, uvaženo visočanstvo, poštovana poroto..." zastao je na trenutak, "ja nemam nešto mnogo da kažem. Sva moja odbrana može stati u jednoj rečenici."
"Izvolite, samo recite."
-"Da nije rekla "hladno mi je", ja ne bih zapalio ovaj grad."
Spuštio se na svoje mjesto.Nakon par otkucaja velikog zidnog sata začulo se i "tup" od strane glavnog čekića.
"Oslobodite ga", bila su posljednje riječi sudije prije nego se zaputio ka izlaznim vratima.