Pakao je prazan

Pakao. Mjesto na kome završi veliki broj smrtnika koji hoda ulicama tuge, plača i glasova. Makar tako kažu. Kažu svi. Obrazovani, ne obrazovani, slijepi i oni koji su manje to, pametni i oni koji to nikad' nijesu bili... Može im se možda vjerovati. I vjerujem, da postoji to tamo neko mjesto u kome bukti lava, pršti vatra i u kojem je temperatura veća nego na Suncu. Samo ne vjerujem da ima ðavola. Postoje oni, kao i po pričana ovih. Mali, crveni čovječuljci sa zakrivljenim rogovima, koji jašu izgorele i krvave zmajeve dok puštaju neartikulisane zvukove i zovu dolje. Postoje. Ali ne u paklu. Nijesu oni više dolje. Ne čekaju nas. Oni su tu. Meðu nama. Pune su ulice ðavola koji su se prerušili u ljudske ljušture i povlače u njihovu toplotu. Vatru. Posmatram ja, sa klupe parka, iz izloga lokaka i vidim ih. To su ljudi koje ne poznajete, a čudni su. 

Pakao je prazan, vjerujte mi. Niko nije više dolje. Sem lava. Ali i ona će doći jednog' dana i poplaviće nas. Tada će biti kraj. Pravi.