Ja mogu sve!

Imao sam možda nekih 5 ili 6 godina kad' me drug gurnuo u bazen. Bio je to poveći bazen, dubok. U tom' trenutku niti sam bio spreman za kupanje, niti sam znao da plivam. Onako, potpuno obučen našao sam se u, za mene, malom moru. Nijesam znao šta da radim. Onako uspaničen jedino sam uspio ,prije nego je utonula i moja glava, da udahnem vazduh. Mislio sam da je to za mene posljedni udah. Nijesam se bio prepao niti me je bio strah obuhvatio, jer sam znao da će mi biti svejedno. Ostajem tu, izdahnuću... Na kraju samo sklopiti oču, udahunti vodu i... NIje me bilo strah, ali nijesam ni imao nešto snage. Otvorio sam oči i vidio da nemam nikakve podrške. Tražio sam majku, oca, brata, nekog' od starijih iz grupe da uskoči i da me izvadi. Ali se niko nije pojavljivao. Opuštio sam se i puštio da tonem. Potonuo sam do dna. Na drugoj strani bazena primijetio sam stepenice, koje su bile baš daleko. Nijesam ni razmišljao da li mogu stići ili ne mogu, samo sam želio krenuti ka njima. Nijesam znao kako. Ne umijem plivati. Grebao sam pločicu po pločicu. Nijesam odustajao, jer sam odlučio da ću izdahnuti kad' izađem. Trajalo je to, ali nijesam prekidao. Vrhove prstiju sam ubadao između pločica i došao do stepenica. Ispeo se, izašao i tek onda izdahnuo. Pogledavši sa druge strane, primijetio sam da su se svi okupili oko mjesta đe sam ja upao, ali niko, pa čak ni mnogo stariji koji znaju plivati nijesu htjeli uskočiti. Tada sam shtavio da kroz ovaj život treba biti uporan. Opušten, bez straha i uporan.
I u životu je tako, gurnuće te. Gurnuće te śutra i neće ti pružiti ruku pomoći. Neće biti onih najbližih koji bi ti sigurno pomogli i onda ćeš morati sve sam. Meni nikad' te slike ne izalze iz glave. Malo, nevino dijete koje ne zna ulicom hodati, a ne da se izvuče iz bazena. I mi smo sad', svi, mala nevina đeca koja ništa ne znaju. Ali se moramo sami boriti. Tada sam shvatio da ja mogu sve!