Prazni su ljudi

Prazni su. Ljudi. Da li se više tako mogu nazvati ovi oklopi sa izgledom na čovječije tijelo, koji koračaju ovim putevima? Prazni su. U potpunosti. Nije više vladar njihovih duša ni pohlepa. Ni ljubomora, a ni zavist. I oni su ih napuštili. Sad' su uistinu prazni. Potapši ga po ramenu i odzvanjaće kao pivsko bure koje je ispijeno. Ispio ih je život. Pa sad', tako prazni prave nedjela i zlo. Nesvjesno. Ti oklopi su takvi. Više ne možeš ni da se osloniš na njega. Opeći ćeš se, jer su kao užarena lava pobjesnjeli od drugih. Oklopa. A i panućeš, osloniš li se. Jer su prazni i krti su. Lome se. Vidim ja te oklope, marširaju ulicama zla koje su sami napravili. Klonim ih se. Naudiće mi. Ali, nesvjesno je to, makar tako vjerujem.
Žele se ispuniti, i omoćati. Žele. Ali, lošim materijalom. Zlom nekim. Prazni su. I odlično je dok je tako. Dok se ne popune ovim novim, zlom.