Peron

Dok stojim na peronu svoje sudbine i čekam voz za neku bolju budićnost, nestaju mi, sekunde, minuti, sati, dani... Život ih odnosi. Rasipa ih kao pepeo po užarenom horizontu. Život ne prašta. Ali, zavarava me . Odnosi mi misli. Lažnim prijateljima, obavezama, problemima, lažnim ljubavima, pravilima, vremenom. Sve to, da ne shvatim njegovu poentu. Dok stojim na peronu svoje sudbine, život mi se prikrada sa leða i odnosi sve polako. Kao najviještiji džeparoš. A i jeste. Takav je život, tako je vrijeme. Najbolje ga proživi onaj koji ima nekog'. Ko nije sam. Koje ima ljubav podijeliti. Jer, ljubav ostaje. Ona jedino ne može biti rasuta. Ostaje tu. U čovjeka. Inače, čovjek je drvo. Čije lišće jedno po jedno opada i suši se.