Proljećno veče

Još jednom sam se uvjerio da, ljudi nijesu nastali od životinja. 
Fino veče. Prijatno. A, da, pa proljeće je. Fino proljećnje veče. Jeste da u ovome gradu mnogi ne umiju da uživaju u tome, radije su pored ekrana, ali ja ne spadam meðu njima. Mislim i ja sam zavisnik od tehnike, ali umijem da iskoristim veče. Nego, to sad' nije bitno. 
Prolazio sam pored hotela. Da, našeg starog napuštenog hotela. Iako nije u funkciji, lijep je. To je spomenik grada. Možda ga nekad' neko kupi. Pored hotela, postoji jedno drvo. Žalosna vrba. Nije ona žalosna, nego prelijepa. Pored nje stajao je jedan pas. "Drug" sa korza. Svi ga znaju. Kad' sam mu se približio, on je cvilio. Mislio sam da je povrijeðen. Onda lanu jednom. Vidio sam da je sve u redu, ali ga nijesam razumio. Nakon par trenutaka, skontao sam. Skontao sam da mu govori da je malo mače na grani. Toliko prepanuto visine da ne umije ni da se odazove. Lajao je i govorio mi drugim riječima sa ga spuštim. Što sam i uradio, jer mi je trebalo samo da ispružim ruku. Njih dvoje su mi se zahvalili i zamisli, zajedno otišli. Put korza.
Ljudi ne vole drugačije od sebe. Većina. Gledaju na vjeru, kožu, nacionalnost, jezik... Ubijaju jedni druge. Ljudi se mrze. Malo ima izuzetaka. Još jednom sam se uvjerio da, ljudi nijesu nastali od životinja. Ne, zasigurno.