Ma koliko god godina imao, biću dijete

Uvijek mi je bilo mnogo interesatno, đeca dok su mala uvjek že da odrastu. A, kasnije, kad' svi odrastu žele da se vrate nazad. Da budu ono dijete. Ono dijete kojie nije imalo nikakvih briga i nije imalo nikakve potrebe da se ni oko śekira. I ja sam bio takav. Želio sam što prije da odrastem i postanem veliki. Ali, evo vremenom kako odrastam, ne bih želio to. Iskreno, volio bih da se vratim nazad. Da budem dijete. 
Biti odrastao je jedno obično ništa. Biti odrastao je i sto kao biti učesnik nekog' rata. Pucaju te sa svih strana ljubomorom, zlobom, pakošću... Ubijaju te. Polako. Iz dana u dan. Odrasli uopšte nijesu ljudi. Nikakvi. Veći su ljudi đeca. Iako su fizički manja. Oni su u duši mnogo iznad odraslih.
Ja kao mali, imao sam želju da porastem u nešto. Imao sam tu nekakvu predstavu samog' sebe u budućnosti. A, sad' kao odrastao, ja sebe ne vidim baš nešto mnogo dalje. Sve je to nekako... Spriječavaju te drugi. Ljudi. Ja kao mali, uvjek sam znao šta me čeka kad' se probudim. Znao sam koliko mogu da se igram i da će mi cijeli dan proći u smijehu i veselju. Dobro, ne kažem, dešavalo se i da se posvađam sa drugom oko lopte, ali tu odma' pane pomirenje. Sad' kao odrastao ne znam šta me očekuje kad' oči otvorim.
Ali, svi smo mi đeca. U sebi. Od nas zavisi da li ćemo prohvatiti da budemo odrasli. Ja lično ne prihvatam. Ja sam dijete, koliko god godina imao.