Moja religija

U ovome ludome svijetu, pored svih dešavanja koja ga urnišu, povlačeći za sobom cijelo čovječanstvo, ja uspijem da stvorim sam svoju religiju. Nije to religija kao ostale. Ona se mnogo razlikuje od svih. Ne može ona uvjek biti prisutna, tu pored mene, jer joj mnogo efekti ovoga svijeta ne dozvoljavaju da se rodi i da se ostvari onakva kakva jeste. 
U ranim jutarnjim časovima, nekako se javlja kao najsvijetlija neviđena stvar na ovome svijetu. Stojeći na daskama iznad površine mora i u blizini pješčanih plaža, ona postaje ona. Zatvarajući oči, ona se polako rađa. upotpunjuje je taj lagani šum mora. Zajedno sa ośećajem slobode i podstrecima vjetra, ona se pretvara u neku silu nalik đeteta. Mala je, ali prisutna. I čini sreću i zadovoljstvo. Muzika vjetra uz glasove ptica koje se nalaze daleko iznad stvarnosti, ona raste. Pretvara se u velikog' čovjeka. Punog' snage, sigurnosti i iskustva. Upotpunjuje biće u potpunosti. Svo to ośećanje u tome trenutku predstavlja harmoniju duše, bića i tijela, za razliku od... Svega. Nema ničega lošega u njoj. Takva je ona.
Kratko ona traje, to je svega par trenutaka. Brzo se stvori, a još brže i nestane, ali sasvim dovoljno da se ja ośećam kao ja. Prestaje sa životom u trenutku kad' otvorim oči i pogledam u horizonte. Onda mogu da se orkenem i da nastavim dalje da se krećem u ovome ludome svijetu. Ostaje njen zvuk da me prati. Zvuk poput najdivnijih tonova klavira, koji su nastali... Ma ne znam ni kako su nastali, ali uglavnom su tu. I tako sve do ponovnog rađanja.