Glasni su

Śedio sam na jednoj klupici. U šumi. Pored plaže. Moram ti reći, prelijepo zvuče talasi. Zbližio sam se sa njima, brzo. Sve smo se razumjeli. Pobjegao sam od grada, od ljudi. Družio se sa... Koliko god izgledalo božanstveno, graciozno i puno života, drvo je tužno. Ne jedno, nego svako. Sprijateljio sam se sa njima brzo i shvatio. Tužno je, u sebi. Od drveta naprave śekiru. A, ta śekira se kasnije koristi za ubijanje ostalog drveća. Svako drvo će jednog' dana završiti tako. Nikad' o tome nijesi razmišljao? Razmisli. Tako ti je i u gradu, pored tebe. Koliko god ljudi izgledali kako izgledaju, u dubini duše to nije to. Vjeruj mi. Svaki čovjek je kao drvo. Ubija sam sebe. I ostale. Slične. 
I isto ti je, śedio u šumi ili u gradu. Čak je u šumi mirnije, tiše. Tugije šuma, shvatla je. A, grad i ljudi nijesu. Zato su glasni.