Čuvaću te

Silazila je niz stepenice. Korak po korak. Svaki taj njen korak pratila je dugačka svijetlo plava haljina, koja se prostirala par koraka iza njenih stopala. Ona. Princeza prava. Njen sigurni pogled ga je apsolutno zaledio, dok ju je čekao na dnu stepenika. Zanijemio je. A i shvatljivo je to. Njene plave oči imaju tu moć. Neđe na polovini puta do njega, osmijehnula mu se. Ne. Nije trebala to da uradi, makar dok mu nije prišla, jer... Potrčao je ka njoj. Nije obraćao pažnju da li ga neko posmatra, da li je odreagovao kako treba i da li... Ma, samo je poslušao to svoje srce ne obazirujući se na ostale. Zagrlio je. Zagrlio je jako. Nije vjerovala da neko može tako da voli. Jačina zagrljaja pokazuje veličinu ljubavi i poštovanja. Zavolio je baš, iako nije prošlo mnogo vremena, ipak ta ljubav nije precisno određena. Niti će ikad' biti. Znao je on, da je ona ta, nakon svega i nakon tih njenih prvih koraka i nakon osmijeha. A, ona? Nije mnogo vjerovala. U tu ljubav. Razočarana je mnogo bila. Samo je slutila, ali i ona se uvjerila, nakon što je on izgovorio:
"Čuvaću te! Ti si mi sve!" I zagrlio. Kao da je neće puštiti. Nikad'.
Uvjerila se. Da je on taj. I da ljubav postoji.