Osmijeh je nakit

Plakala je. Plakala je na klupi u parku, jedna ðevojka. Čekao sam druga, kako bi otišli na čaj. Mada, on volu kafu, a ja čaj. Morao sam je primijetiti. Bila je tu. Tu do mene. Da nije plakala, sve bi bilo lijepo. Park, park je prelijep. Ne. Ne stoje ženi suze. Vjeruj mi. Pogotovo njoj. Nikako nijesam mogao da ne obraćem pažnju na njeno jecanje. Okretao sam se, svako malo. 
"Zašto me gledaš?", upitala me.
Nijesam ništa progovorio. Samo sam skrenuo pogled i ćutao. Drugim riječima: "izvini, neću više."
"Zašto me gledaš? Tebi se obraćem!"
Jakim tonom me to pitala. Znači, ljuta je. Sa ljutom ženom mora na fino. Opet nijesam progovarao.
"Čuješ li šta te pitam? Na šta ja tebi ličim?"
-"Na ðevojku koja ne bi podnijela još neka nova razočarenja.", odgovorih kratko. Samo izašlo iz mene. Nijesam htio.
"Ne bih podnijela više ništa. Svi vi muški ste isti."
U toliko nailazi moj drug i polako odlazimo put našeg' kafića. Nakon par koraka, okrenem se i pitam je:
-"Možeš li podnijeti jedan čaj?"
Ona ćuti i gleda me u oči.
-" 'Ajde, ne boj se. Ja i razočarenje nijesmo u nekim odnosima."
"Stvarno?"
-"Uvjeri se."
Teške su te. Ženske suze. Ja ih ne mogu gledati. Osmijeh je nakit. Najljepši.