Želio bih da živim tamo

Posle toliko upornosti tmurnih oblaka, njihove zadrtosti, uspio je malo da proviri. Provukao se između njih i... Pokazao da je tu. Da živi i da je sjajan. Mjesec. Samo je malo provirio između dva nervozna oblaka i uljepšao mi veče. 
"Želio bih da živim tamo", prvo što sam pomislio u sebe. Tamo je život, a ne ođe. To je najusamljenije mjesto za koje ja znam, ali mislim da je i najsrećnije. Nema zlobe, pakosti, ljubomore. Daleko je, van domašaja ovih današnjih ljudi. Tamo je sve nepoznato, a ujedno sve i blisko. Jedino što bi mi možda tamo smetalo je to, što je malo hladnjikavo. A, možda i nije!? Ma, nije ni bitno. Tamo je sve neopisivo. Bio bih jedii stanovnik tamo. Istina, komšije bi mi falile. Imam dobre komšije. Niko nema bolje. Bio bih jedini stanovnik toga beskonačno lijepog prostora, u kojem ne postoji osjećaj za prostor, osjećaj za vrijeme. Tu ništa ne postoji. A, postoji sve.
Želio bih da živim tamo. U toj pustniji. Nestade opet. Drski ovi oblaci. Neka, taman, možda me prođe želja.