Atelje

Ušao sam u taj neki atelje. Kažu da je čuven. Ne znam po čemu to. Hodnik ispunjen nekakvim radovima. Nerazumnim radovima. Gledao sam ih dosta nerazumnih, ali ovi su... Ehh, ti francuzi. Takvi su svi. Ulazak u glavnu preveliku prostoriju, bio je pravo osvježenje. Nerazumno. Nikad' visočiji plafon nijesam vidio. Ogromni ramovi, a u njima prekrasne slike. Ne razumijem ih, ali su prelijepe. Sa lijeve strane bili su efekti mora. Sa desne, slike su opisivale zemlju. Jedan zid je bio opredijeljen za Bogove. Svetovni neki zid. Ti su radovi bili baš razumni. Na sredinu te ogromne prostorije, sjedio je mali čikica. Mali naspram slike koju slika. Sijede kose, sijede bradice, sa šeširom na glavi i penjalom u ruci. Pjevušio je nešto. Nešto na francuskom. Uživa, tačno vidim. Posmatrao sam taj prizor oko sebe neko vrijeme, nijesam mu smetao. Primijetio me, iako se nije okretao. I mene i "mog prevodioca". Ne znam taj prokleti jezik. Rekao je:
"Ne dirajte ništa", a onda uz smijeh, "šalim se."
Ćutao sam i posmatrao ga.
"Ti, crnogorac, koji ti se rad najviše dopada?"
-"Ne bih znao reći. Najljepšeg oðe nema. Svi su. Najljepši."
"Eee, ne mogu ti dati svaki da nosis. Izaberi neki po veličini svoje sobe, pa ga okači, da ti uljepša zid." I opet nastade smijeh. Ćutali smo neko vrijeme, svako "svoga posla".
-"Zašto ste sami? Je li Vam dosadno? Je li Vi uvjek tako? Ne smeta Vam samoća?", upitah ga. Izaðoše mi ova pitanja slučajno.
"Nijesam sam. Nikad'. To ti se čini. Ja sam se sprijateljio sa umjetnošću i nikako nijesam sam."
Nastavio je da slika. Shvatio sam ga. Razumijem ga odlično. Nastavio sam "svojim poslom".