Čekajući voz

Nekako, nikad' ništa nijesam volio da čekam. U svemu sam nestrpljiv. Ali, uvjek sam volio da čekam vozove. Nekako, taj ośećaj prilaska te velike konstrukcije, zvuk i sirena, u meni su budili zadovoljstvo. Volio sam sa klupe da posmatram sve to, užurbane ljude koji su jurili što prije da uðu i otpravnike dok mašu znakom i pište pištaljkom. To je još od malena ostalo satkano u mene. 
Čekakući voz, pored mene je śeo stariji čovjek. Uh, ne volim kad' neko śede pored mene, jer znam da neće ćutati. Zato volim da sam sâm. Sve je bilo kako treba, do trenutka kad' sam primijetio voz.
"Šta radiš?", prekinu nailaženje ośećanja rečenica gospodina.
-"Ništa", odgovorih kratko, misleći da je to tô.
"Kako ništa? Radiš li nešto? Baviš li se čime? Radiš, čim si u odijelu. Držiš papire u rukama, znači pišeš. Jel' tako?"
-"Tako nekako."
"Da bi to bilo ono pravo, da ni bio čovjek, piši nešto vrijedno čitanja." Ustade se i krenu put voza koji je već stigao. Zastade: "Ili, radi nešto vrijedno pisanja. Izaberi jedno od to dvoje", dodade. I izgubi se u masi.
Voz se napunio putnika i krenuo. Krenuo dalje. Ja sam ga propratio pogledom. Vrijedi ponekad' popričati sa nekim ko śede pored tebe. Iako to mnogo ne volim. Pogotovo na klupi dok dolazi voz.