Otići ću

Otići ću. Jednog' dana. Samo, eto tako. Daleko. Spakovati malo stvari i uspomena u stari izanðali kofer i otići. Preko noći. Da niko ne zna. Neću nikoga ni probuditi. Volim Pariz. Ajfelov toranj. Pa možda tamo, a? Ne! Dalje. Mnogo dalje. Neću nikome smetati, niko neće ni znati da sam otišao. Možda neko primjeti, ali... Ne vjerujem. Volim Indiju, možda tamo? Čekaj, ne znam koliko ću imati novca za karte. Javiću se nekad', za deset ili petnaest godina mojima kući. Razmisliću. Otići ću jednog' dana. Tamo nikog' neću poznavati. "Novi život", kako to lijepo zvuči. Ali, vratiću se ja jednog' dana, sigurno. 'Oću li kome nedostajati? Možda neću. Neće me niko ni poznati. I moj je ðed tako uradio. 36 godina se nikome nije javio, mislili su da se nikad' neće vratiti. Bili su ga i zaboravili. Otišao i... Ni traga ni glasa. Ali, njegovima je nedostajao. 'Oću li ja kome?
Geni su čudo. Možda i u meni to proradi. "Novi život", kako to lijepo zvuči.