Ko smo mi i odakle smo?

Sve češće uhvatim sebe, kako posmatram životinje. Ptice, mačke, pse… Ne znam zašto. Nesvjesno sam to radio, ali od sad’ ću se truditi da to bude svjesno. Nekako su mi interesantne. Posmatram ja i ljude, ali…

Posmatrao sam dva goluba. Predpostavljam da su par. Ne znam, čini mi se. Čini mi se da se vole. Plavkasto bijele boje su, kafankastih očiju i vedrog pogleda. Đevojka je imala kao nekakve šiške i bila je temperamentnija, zato sam predpostavio da je žensko. Hodali su pločnikom, jedno pored drugog. Tražili su mrvice i nešto su razgovarali. Znam, jer se đevojka iznervirala i par puta raširila ljutito krila put muškarca. Teški li umijemo biti mi muški. Svi. Prišli su meni i mojoj klupi. Nijesu me se plašili. Vjerovatno su primjetili kako jedem kiflu, pa su znali da je vrlo rado podjeliti sa njima. Dodao sam im par mrvica. Njima je to bilo dovoljno. Bojao se muškarac đevojke. Opasna neka bila. Kad’ su završili, odletjeli su. Naravno, prvo ona, pa on za njom.
Interesantno mi je bilo posmatrati ih to kratko vrijeme. Oni se zadovoljavaju malim stvarima. I ostanu srećni. Za razliku od ljudi. Ljudi se danas nikako ne mogu zadovoljiti, zato je malo ko i srećan. Čudni smo mi ljudi. Nijesmo mi nastali od životinja, ne. Darvin je pogriješio. Sve životinje umiju biti srećne i zadovoljne. Ljudi su neš
to drugo. Ko zna ko smo mi i odakle smo?!