Zaplesali su posljednji put

Krajičkom oka svi su gledali u njih, iako nijesu željeli da se to primijeti. A, primijetilo se. Ruka oko struka, ruka na ruku i prostorija je bila njihova. Plesali su zatvorenim očima, nije bilo potrebe da gledaju jedno u drugo. Bili su jedno. Dok su drugi poglede upirali u njih. Plesali su poput mirnih talasa u okeanu, tihog jesenjeg vjetra. Plesala je drugačije od ostalih. Onako, na svoj način. A, on je pratio. Mogao je da je isprati i zbog toga su u toj mirnoj noći koju je obasjavao pun Mjesec igrali ljepše od svih oko njih. Nakon prekida muzike, sve se prekinulo. Posljednji put su jedno drugome pogledali oči i posljednji put su se poljubili. Ona više nikad' sa njim nije zaplesala. Otišla je. Nekim svojim putem uz neki svoj ritam.
On je još par puta zaplesao, a onda je i odustao. Jer nikad' ne plešu dvoje. Pleše uvijek jedno, sačinjeno od dvije iste polovine. I on je otišao. Izgubio se u nekim svojim putevima. Tražeći neki sjajniji Mjesec.
Zaplesali su posljednji put.