Sinoć sam sanjao da sam umro
Znate, taj odlazak na onaj svijet je mnogo lak. Ma, kakva bol, kakvo mučenje. Od toga nema ništa. Samo "paf" i nestaneš.
U trenutku prelaska sa ovoga na onaj svijet sve postaje tako mirno. Mirno poput pozorišta u kome nema glumaca, nema publike. Nema nikog'. Koračao sam, kako ljudi kažu "nebeskim oblacima". To nijesu nikakvi nebeski oblaci, to gore su putevi. Obični providni putevi kroz koje vidiš sve šta se dešava na ovome svijetu. Koračao sam bez ikakve nervoze. Nijesam razmišljao šta će biti danas, šta će biti za pet, a šta za godinu dana.Na sebi sam nosio bijelu košulju i bijele pantalone. Kao i svi ostali koji su se nalazili oko mene. Postojale su i bijele građevine koje se nalaze svuda okole. A, ispod... Sadašnji svijet. U tome snu sam sreo par prijatelja koji su ovaj sviejt odavno napuštili. Isto su bili obučeni u bijelo. Kod sebe nijesu imali nikakve torbice, telefone, oružije. Bili su nasmijani i veseli. Upitali su me kad' sam došao. Da, bili su nasmijani. Čudno je do skontati nama, koji još nijesmo zakoračili tamo gore. Pričali su mi kako je gore sve ekstra. Svi se vole i svi se paze jer "svi "preživljavamo" jednako". Svi imamo isto i nekako se trudimo da nam dan prođe u smijehu.
Nastavio sam dalje koračati među bijelim ljudima i bijelim zgradama. Dolje, ispod mene se nalazio sadašnji svijet. Dok sam hodao providnim putem ispod sebe sam ugledao "žive" ljude kako žure. Svađaju se, udaraju i biju. Ugledao sam mnogo sirmašne đece koja su plakala pored kamiona iz kojih vojnici bacaju po mrvicu hrane i vode. Zapazio sam i one bogate. Sa velikim idvratnim stomacima koji se smiju tuđoj nesreći. Pogledam ispred sebe i vidim smijeh. Nastavljam koračati i pogled ponovo uputim ka dolje. Jurnjava za novcem. Prodaje se sve, gubi se sve da bi se došlo do te obične hartije koja je počela život da znači. Krv. Krv je ono u što se utopila ova planeta. Leševi su bili ono što je krasilo ulične trgove, autoputeve, pustinje. Brat na brata pušta metak iz vrele cijevi radi vjere, radi politike. Koračajući odozgo sve sam to primijeito. Tužne životinje kojih je sve manje i manje, kukavice crne, pobjegle bi sa te planete samo da mogu đe drugo da žive. Zastao sam ispred velike ibjele građevine koja je ličila poput nekog' hrama:
"Ti si novi?" upitao me nepoznati glas. Dečko u bijelom mi je prilazio sa ispruženom rukom, želeći da se pita."
-"Jesam" odgovorih kratko.
"E, pa dobrodošao u život".
Pogledah ponovo ka dolje. "Pa zar nije dolje život?", upitah se. Pakao. Pakao koji polako gori. Pakao sačinjen od đavola u ljudskim oblicima. Od đavola koji sve gutaju dok nezaštićena đeca plaču, vriše za ubijenim majkama. I njih će pokvariti. I đecu će uništiti. Zli đavoli u ljudskim oblicima koji su taj svijet okupirali. Nijesam mogao više da gledam, pa sam podigao pogled i nastavio dalje. U tome trenutku sam se kao po baksuzu i probudio.
Sinoć sam sanjao da sam umro. Ali sam jutros postavio sebi pitanje: "Da li je ovo što živim život, ili je samo smrt koji preživljavam nakon koje nastaje život?"
Коментари
Постави коментар