U mračnim ulicama se nađu uvijek najveće istine

"Šta tražiš ti u ovoj mračnoj ulici?"

Dječak je zastao. Njegov pogled je bio tačno u visini kuka čovjeka ispred sebe. Podizao je polako pogled, jer nije znao da li ispred sebe gleda utvaru ili ljudsko biće. Mada, svejedno mu je bilo jer ih je smatrao istima. Kad' je podigao pogled kad gore, ka licu, shvatio je da je ispred njega čovjek. Malo stariji. Sa dugačkim crnim mantilom, zelenim pantalonama i šeširom na glavi. Njegovu konstituciju tijela obasjavala je ulična svijetiljka koja je jedva tinjala. Skoro pa i nije radila. Sve ostalo je bilo progutano u tami.

"Da li čuješ šta te pitam? Šta tražiš ti u ovoj mračnoj ulici?"

Dječak je imao svega devet ili deset godina, što je opet bilo čudno da se tako mali kreće mračnim ulicama nakon ponoći.

-"Čujem", odgovorio je jako i kratko.

Nije se bojao čovjeka ispred sebe, ma koliko on bio veći. Bio je baš veliki i krupan čovjek. Njemu se činio poput onih divova iz crtanih filmova. Ali, junaci kao junaci, ne sklanjaju se sa puta nikome.

"Pa? Zašto ne odgovoriš? Šta tražiš ti u ovoj mračnoj ulici?", zapitao ga je čovjek još jednom tonom kao da mu je otac.

-"U mračnim ulicama se nađu uvijek najveće istine. Zamolio ibh Vas da se pomjerite, moram dalje."

Čovjek div je zastao na sekundu. Dvije. Tri. Nakon toga se bez riječi pomjerio u stranu. Vidio je da ispred njega ne stoji dijete. Nego neko ko je već shvatio ovaj svijet.