Smisao ovoga života je...

Držao je predavanje. Držao je predavanje široj publici neki gospodin koji je došao iz daleke zemlje, smatrajući sebe mnogo iznad ostalih. Iznad ostalih koji su se nalazili sa druge strane bine. ("Ja znam fenomenalno 10 jezika među kojim je i vaš", rečenica sa kojom je i počeo). Nakon neoliko postavio je pitanje: "koji je smisao ovoga života?" Odgovaraše na to pitanje i mladi i stari. Doktori, profesori, oficiri, političari, taksisti, manji službenici, rudari, građevinski radnici, ministri...Samo je klimao glavom držeći u rukama mikrofon. Skoro od svih je dobijao sličan odgovor. "Smisao života je biti srećan."
Kad' je posljednji put klimnuo glavom i izgovorio: "Svaka čast, razmišljate kao i ja", ja sam podigao ruku želeći da dam odgovor na to pitanje.
"Momak u zadnjem redu je podigao ruku i dobiće prvu riječ kad' budem postavio sljedeće pitanje."
-"Ja želim da odgovorim na ovo," drsko sam izustio.
U zamračenoj i ozvučenoj sali nastao je muk i skoro svi pogledi su bili upereni ka "momku u zadnjem redu".
"Svi mislite isto kao ja, nema potrebe da slušamo isti odgovor. Idemo dalje."
-"Nije isti odgovor. Ja ne mislim kao ti (nijesam ga čak ni persirao), ja ne mislim ni kao ova većina."
"Izvoli, koji je onda po tebi smisao ovoga života?"
-"Smisao ovoga, a i bilo kojeg' života nije u tome da si srećan. Smisao je u tome da ne poludiš u trenucima kad' si nesrećan. Onda život gubi svoju vrijednost, pada u mračnu duboku vodu. I ribe ga odnose."
Nekih par sekundi tišina je bila tolika, kao da sam se nalazio sam u toj sali. I kao da sam to rekao sam sebi.
"Izvoli momak iz zadnjeg' reda da preuzmeš mikrofon."