Jer...

Voljela je klasčnu muziku, pa sam često išao sa njom na koncerte. Nije voljela ići sama, Voljela je pored sebe imati ruku koju može držati. Bila je od onih žena koje se plaše mraka. Tačnije, nije se ona plašila mraka nego budala koje se kreću tim mrakom, pa sam je svaki put pratio do kuće kad' smo izlazili pješke. Nije je bilo sramota u teškim trenucima zaplakati u mom' prisustvu. Znala je da ću joj ja iste te suze obrisati i bodriti je riječima da ona može sve. A i stvarno je mogla sve. Naravno uz svo to bodrenje naiđe i po koja moja zezalica koja joj je svaki put uspiješno izmamljivala osmijeh na licu. Nakon nekog vremena postali smo nešto što danas malo ko postaje. Nešto više od ljubavi. Ako se to može i nazvati tako. Iz dana u dan sva njena prošlost i njene boli su padali u zaborav, postajala je sve srećnija i srećnija, tako da je sve manje vremena pronalazila za mene. Kao da joj više nijesam bio potreban.
Valjda se tako i završilo, jer... Šta tražiti kod nekog' kome više nijesi potreban?