Propast

Uvijek sam se pitao odakle sam ja.

Shvatajući, tačnije neshvatajući, ovaj svijet i ljude u njemu razmišljao sam o tome da sam ja možda sa neke druge planete. Kao malome uvijek su mi govorili da me je donijela jedna velika roda. Ne znam, nešto mi se rode nikad' nijesu previše sviđale pa čisto sumnjam da me je upravo ona donijela.

Mislim da sam u jednom trenutku ja pao na ovaj svijet. Padao sam dugo, a onda kad' sam se prizemljio na ovu vašu Zemlju počeo sam propadati. Iskreno ne znam koliko sam dugo padao, a ni koliko dugo propadam. Možda cijelu jednu viječnost? A, u stvari šta je to vječnost? Pred očima mi se pojavljuju slike dešavanja, koje se vrte poput staroga filma koji se projektuje na bioskopskom platnu. Kao da se ponavlja neki život koji sam ranije živio. Ili možda život koji tek treba da se dogodi? Ovaj svijet posmatram na neki drugi način. Možda naopačke? Iz neke druge dimenzije ili druge perspektive. Sve te slike koje se pojavljuju kao na platnu ne mogu opisati riječima. Da li je taj život neopisiv? Ili će biti neopisiv?

Vratimo se malo na ovaj svijet. Vaš svijet. Oko mene, ljudi su polako počeli gubiti svoje oblike. Šta polako, vratolomnom brzinom. Gube oblike kao da ih neko deformiše ogromnom gumicom i docrtava im druge vrijednosti. Oblike. Smisao. Nestaju livade, stabla, ljudi, pojavljuju se neboderi, zgrade, perionice, tržni centri...Par puta sam pomislio da možda sanjam, pa sam na razne načine pokušavao da se probudim. Ali... Ništa. Istina, alkohol, droga us počeli vladati ovim svijetom. Vašim svijetom. Na koji sam ja možda slučajno pao. Naišao. Znaš, nije život na ovome vašem svijetu baš tako bajan. Oni koji sebe nazivaju "ljudima" su ga uništili i iz dana u dan ga sve više uništavaju. Roboti? Kakvi roboti, šta će vam ljudi to? Zar ne shvatate da ćete jednoga dana tu mašinu toliko unaprijediti da će uništiti vašu civilizaciju? I zavladati vašim svijetom. Ne samo što ste uništili život, uništavate i postojanje civilizacije.

U jednom' trenutku ja sam pao na ovaj svijet. Upoznao sam smrt. Gledala me je u oči i pružala ruku. Pružala ruku da pođem sa njom uz objašnjenje da će mi sve putem objasniti. "Pred nama je vječnost". Šta je to vječnost? Odbio sam ponudu. Odbio sam razgovor sa smrću, jer želim da makar još malo ostanem na ovome vašem svijetu da pokušam shvatiti šta znači ovaj život. Rekla je da će se jednog' dana vratiti, sa istom ponudom. Jednog' dana ću je i prihvatiti. Jednog' dana ću svojim očima zadnji put uputiti poglede ka vašem svijetu, zadnji put izgovoriti jedno ime. I otići. Sa smrću. Na vječni razgovor.

A, ovaj svijet, vaš svijet će doživjeti jednog' dana propast. Propast, zbog onih koji sebe nazivaju "ljudima".