Učinjelo mi se da sam ugledala čovjeka

Kao mala, voljela je da gleda u nebo. Pogotovo noću. U zvijezde. U druge planete. Njeni nijesu mnogo vodili računa oko toga, jer znate i sami da đeca kao đeca vole s vremena na vrijeme baciti pogled u prelijepo beskrajno prostranstvo u kojem smo smješteni.

Vremenom dok je odrastala ona je i dalje radila isto. Čak je svojim roditeljima prije jednog' rođendana zatražila dvogled. Pa na sljedećem i teleskop.

"Srećo, imaš već dvadeset i pet godina, a ti gledaš gore u zvijezde. Šta je sa tobom dijete? Već odavno brinemo da sa tobom nešto nije u redu", izgovorila je majka jedne večeri dok je prolazila pored njene sobe. Kroz otvorena vrata je ugledala svoju ćerku u dobro poznatom položaju. Naslonjenu na sobni prozor bacajući pogled ka nebesima kroz sočiva teleskopa.

Ćerka je prećutala.

" 'Oćeš li mi već jednom dijete odgovoriti?", upitala je nervoznim tonom.

-"Još kao maloj mi se učinjelo da sam gore ugledala čovjeka. I dan danas ga tražim. Ali mi vi ljudi ne dozvoljavate da ga pronađem. Znam da je gore neđe." Odgovorila je tihim tonom. I nastavila gledati. Ka drugim planetama.