Ja želim

Tresla je nogama, đevojčica od nekih 6 ili 7 godina. Mlatila je gore, dolje na klupi ispred stomatološke ordinacije u gradskoj bolnici. Klupa je bila toliko visoka da ona nogama nije dodirivala pod. Ili je ona bila toliko mala. Uglavnom je svoju tremu razbijala igrajući se sa svojim nogama. Sama je došla. Nije željela da je za ruku vode ni majka ni otac. Nakon nekog' vremena na klupi pored nje śeo je stariji čovjek. Zapuštene kose i zapuštene brade. 
"I ti čekaš zubara?", upitala je.
-"Ne. Ja čekam terapiju", odgovorio je kratko.
"Sam si došao?"
-"Jesam", nije pomjerao svoj pogled upućen ka zidu pored ulaznih vrata ordinacije.
"A zašto?"
-"Stalno su svi odlazili. Nikad' niko nije ostao," okrenuo se ka đevojčici, "ostao sam sam. Takvi su ljudi. Većinom odlaze. Vrlo je malo onih koji ostaju. Dok si mala zacrtaj sebi cilj da ti je potreban neko ko će ostati. Neko rijedak. Ovih "letećih" je pun svijet."
Užurbanim hodom ka njima se uputila sestra u bijelom mantilu:
"Psihijatrija je na drugom spratu. Povešću Vas kod doktora da Vam prepiše novu terapiju."
-"Ovo nije psihijatrija?"
"Ne. Đečije odjeljenje. Dajte mi ruku, povešću Vas."
Zajedno su se zaputili ka stepenicama koje vode ka gore. Ka psihijatriji. Tada je došao i đevojčicin red kod zubara.
Nakon par dana učiteljica je u školi postavila đacima pitanje šta bi najviše željeli da ostvare u ovom' životu.
"Ja bih željela da pronađem nekog' ko neće otići. Nekog' ko će ostati", odgovorila je ne dižući ruku i ne ustajući sa svog' mjesta.