Nemam namjeru

Pamtim još i dok sam bio mali, da se stalno pominjalo neko vrijeme. Izvinite, ali ja ni dan danas nijesam shvatio šta je to vrijeme. Da li ono postoji? Odakle je došlo? Možda ga je čovjek "stvorio"?
Kad' bih kao dijete tražio nešto, dobijao sam odgovor: "Samo minut" ili "brzo će". Kasnije kad' bih odrastao s vremena na vrijeme su mi govorili kako za neke stvari još nije vrijeme. Trebam da odrastem. Da sazrenem. Šta sam ja? Kruška koja nije zrela?
Vrijeme kao vrijeme. Kažu da ono teče. Niko nikako da ga stigne. A ne još i pretekne. Odrasli kad' bi pričali o nekim stvarima i kad' bih ih pitao da mi pojasen odgovorili bi mi: "Shvatićeš kad' za to dođe vrijeme". Ja sam cijelog' života čekao to vrijeme ali ono nikako da dođe. Ni na vrata da pokuca. Umije li ono da kuca? Vjerovatno vas interesuje šta mi sad' odrasli kažu?
"Došlo je neko drugo vrijeme. Ništa nije kao što je bilo?"
Pitam se koliko to vremena ima? Ja sam tako rastao i rastao. Rastem još i nikako da shvatim to vrijeme. Čini mi se da ga ne shvataju ni odrasli. Ne volim satove, ne volim kalendare.
I kad' kažu: "Ne vole ljude koje kasne?" Kako kasne? Možda se samo ne kreću u istom vremenu.
Izvinite molim vas, ali ja ni dan danas nijesam shvatio šta je to vrijeme. Vjerovatno sam se izgubio u njemu. Ili ono u meni. Ali nemam namjeru da ga tražim.