Nijem

Bio je po svemu sudeći od samog' rođenja običan dječak. Rođen u velikoj gradskoj bolnici uz smijeh i suze radosnice porodice. 
Onda je došao period njegovih prvih riječi. Tačnije, trebao je da dođe taj period kao svoj đeci. Jedina njegova riječ koji je umio izgovoriti bilo je "mama". Na tome se sve završavalo. Do početka prvih školskih dana porodica nije vodila veliku brigu za to. Prihvatili su da u porodici imaju nijemo "mutavo dijete", kako su ga često bližnji nazivali. Jedina osoba koja se mučila i trudila bila je njegova majka. Obišla je sve ljekare i naučnike, ali... "On je nijem". Na prvom danu škole pred sami ulazak u učionicu majka je kleknula pred njim i izgovoila kroz velike suze: "Rekli su mi da ćeš teško uspjeti da se prilagodiš. Ne vjeruju da ćeš ti to moći sine. Ali ja znam, ja sam sigurna da ti to možeš. Ti možeš sve. Ne obaziri se na nestašne đake ako te budu provocirali. Ne znaju šta rade. A učitelje samo slušaj. I uči" 
To je ujedno bio i njegov posljednji put da je vidio svoju majku. Bila je teško bolesna ali joj se to nije primjećivalo. Nije dozvoljavala da se primijeti, jer je više vodila brigu o njemu nego o sebi. Na taj dan ona je i preminula. Preminula je jedina osoba koja je imala vjere u njega. Kad' se vratio kući nje više nije bilo. Bila je samo uplakana porodica. Tada je u njemu proradilo "ono nešto" što bi u narodu rekli.
U školi svi su ga drugačije posmatrali, a on je samo u trenucima porodične priče o njemu izgovarao kratko: "Mama". Imali su njegovi običaj da mu prigovaraju zbog čega se rodio "takav", eto kao da je i on sam kriv. Osnovnu školu je završio sa najboljim uspijehom. Ko kaže da je potrebno imati glas? Na to, kako su ga ostali đaci posmatrali čudakom se odavno navikao. Poznat je bio kao lik koji stoji sa strane i samo posmatra, klima glavom i "ne izgovara riječi." Došla je i jesen kad' je svoje prve korake zakoračio u srednju školu. Nakon prvih časova provedenih u srednjoškolskim klupama počele su provokacije na njegov račun. Nije se obazirao. Koračao je dalje i borio se. Bez priče.
Na dodjeli diplome zauzeo je počasno mjesto. Maturant sa najboljim ocjenama. Iako prisutni nijesu očekivali od njega da se zahvali, pri uzimanju diplome okrenuo se i poklonio ka masi. 
Sljedećeg jutra njegovu porodicu je dočekalo malo pismo na trpezarijskom stolu. Pismo sa 4 riječi: "Želim da upišem fakultet". Niko nije vjerovao u njega, a njemu su kroz glavu prolazile majčine posljednje riječi koje je samo on čuo. Ponovo ista priča kao u srednjoj školi. Počasno mjesto pored dekana sa mnoštvom diploma. 
Njegovi ukućani iako nijesu bili optimisti po tome pitanju sa velikim radovanjem su mu čestitali. A on? On je stao pred velikom majčinom slikom u dnevnom boravku, poklonio se i izgovorio: "Mama". Ukućani su samo razmijenili svoje poglede dok je on na malo parče hartije napisao: "Želim da se zaposlim". 
Već sljedeće nedjelje je imao svoj prvi intervju. 
"Znaju li da ne umiješ da govoriš? Jesu li ti rekli da možeš pisati ono što bi izgovarao? Kako misliš proći sve to?", pitanja koja je dobijao dok se motao kroz kuću. Rukom je samo odmahivao u prevodu: "Ne brinite vi za mene". 
Došao je i taj trenutak. Visok, zgodan momak je zakucao na vrata velike komapnije. Sproveli su ga do vlasnika i njihov razgovor je počeo. 
"Dobar dan mladiću", izgovorio je gospodin u poznim godinama. Vidi se da je pravi radnik, jer da nije ne bi stekao toliko bogastvo. NIje bio obučen kao novopečeni "biznismeni", bio je sasvim običan. 
"Upoznat sam sa Vašim problemom, a takođe i sa zvanjem koje ste stekli tokom svog' školovanja. Velike čestitke za upornost. Koleginice", obraće se svojoj sekretarici, "zamolio bih Vas da mladom gospodinu donesete jedan papir i olovku kako bi napisao ono što od njega tražim. A moje pitanje za Vas mladiću glasi: "Zbog čega ste došli i koji je Vaš cilj?" 
Sekretaricu na pola prostorije je zastavio glas koji se čuo iz mladog kandidata:"
-"Nema potrebe za papirom i olovkom. Može i ovako." 
Prisutni su bili iznenađeni, jer je u njegovoj preporuci pisalo da je "nijem". Stariji gospodin ispred njega je spuštio svoje naočare za vid i samo izgovorio: "Nastavite."
-"Prije svega došao sam da se zaposlim, jer smatram da sam stekao dovoljno znanja za neki posao. Moj prvi cilj jeste taj da dokažem koliko ja mogu...
"A zbog čega tokom svoga života nijeste ni sa kim razgovarali", upitao ga je vlasnik.
-"Zar je vrijedno razgovarati sa nekim ko nema vjeru u Vas i Vaše sposobnosti? Jedina osoba koja je zaslužila da joj se obratim jeste moja pokojna majka. Žao mi je što to nikad' nijesam uspio, jer... Jedina je vjerovala u mene. Prema tome sam odlučio da kroz ovaj život koračam bez razgovora sa ostalima. Znate i sami, ljudi samo sputavaju, a nijesam imao namjeru da riječi trošim u nepotrebno."
"Koji je Vaš drugi cilj mladiću?"
-"Moj drugi cilj jeste da pokažem koliko sam naučio, da dokažem da mogu uspijeti i da se mogu prilagoditi. Moj treći cilj jeste da svojim znanjem unaprijedim poslovanje Vaše kompanije u koliko, naravno dobijem posao."
"Imate posao", bez razmišljanja je vlasnik kompanije odgovorio. "Koleginice" okrenuo se ka sekretarici, "od danas se ovaj mladić pita za sve. Ja mislim da sam zaslužio penziju."