Gospođa u skupocjenoj bundi

"Izvinite gospođo, da nemate slučajno koji cent?", upitao je gospođu, u skupocjenoj bundi, koja se kretala trotoarom. 
Iz svoje male torbe je izvadila novcanik i pružila sav novac koji je u njoj imala.
-"Izvoli", izgovorila je
"Ali...", dečkić je počeo da zamuckuje, "meni nije potrebno ovoliko."
-"Upravo kad' si to izgovorio, zaslužuješ. Novac je sve obezvrijednio. Upravo sam o tome razmišljala dok idem kući. Sve je na prodaju, za ovo parče hartije. Kupuje se čast, ponos... Prijatelji se kupuju dijete moje... Što je najgore. I ljubav se kupuje. Hartijom. Običnom hartijom. Koja je zarobila čovjeka. Zamisli, ljepota. I ona ima svoju cijenu. Nestala je prirodna ljepota. Nestao je pravi život. Jedino što je vrijedno preostalo, a ne može se kupiti svim novcem ovoga svijeta jeste duša, dijete moje..."
Kad' je to izgovorila đetetu su se oči napunile suza od sreće i tihim glasom je izgovorio: "Hvala".
"I mrvica radosti."
Okrenula se i nastavila ka svojoj kući. Gospođa u skupocjenoj bundi.