Rukopis

Nakon školovanja napuštio je svoj grad. Svoje rodno mjesto i otišao "u svijet". Ponijele su ga velike ulice, a za sobom je vukao par kofera. Znate kako, vrijeme prolazi. Vrijeme prolazi nevjerovatnom brzinom i godine "lete" poput čestica svjetlosti. 
Jednog' jutra na njegova vrata začuo je tupo kucanje. Bio je to poštar, koji je u ruci držao malu kovertu. Poslovan je čovjek pa je pomislio daj e to pismo kao i sva ostala pisma koja često dobija. Ali... Prije nego ga je ostavio u fioku sa ostalim pismima, pogledao je rukopis. Prepoznao ga je. Prošlo je dugo vremena, ali taj rukopis nikako nije kao svi ostali. Ma koliko ih imalo na svijetu. Uz taj rukopis je učio da piše. Brže bolje otvorio je kovertu u kojoj se nalazilo kratko pismo. Suza iz oka bez najave sama se izmigoljila iz oka pročitavši prvu rečenicu.
"Mili sine, ja sam zdravo i dobro što majka isto tebi želi..."
Nakon prve rečenice morao je prekinuti čitanje, jer od naviranja suza nije vidio šta dalje piše. Nastavio je: "kod nas nema ništa novo, sve se dešava po starom, osim što te se majka uželjela. Pomislim na tebe pred spavanje. Vrlo često. Svaku noć. Nijesi odavno dolazio, oči te moje nijesu viđele. A ni ruke zagrlile. Šta radi majkino zlato u dalekom gradu? Kod nas je zima. Hladno je. I najavili su velike snijegove, pa će ti biti teže da dođeš. Majka je dobro. Ništa joj je fali. Osim ti! Majkino dijete. Majkin život. Čuvaj se tamo."
Nakon pročitanog pisma telefonom je pozvao aerodrom. I zakazao prvi let ka kući.