Razbijenih lica

Razbijenih lica su krenuli u pohod. Nijesu u sebi nosili ništa. Ni tračak duše, a srca su im plutala u grudima okružena bezvrijednom krvlju. 
Pred sobom, sve su rušili. Najgore od svega je to što su rušili djetinstva. Udarali su bez griže savjesti po đečijim dušama, iskopavali iz njih ono malo sreće što je ostalo nakon svega i ubrizgavali bezvrijedno. Dokopavali su i odrasle. Nijesu im po dušama udarali, ali su im se zavlačili u mozgove, isisavali godinama stečeno i ostavljali izgubljene u vremenu i prostoru. Razbijenih lica su krenuli u pohod. Odjednom. Nenajavljeno. Bilo ih je svega nekoliko, a ona se njiihova vojska raširila. Okupirala sve. Bezdušne persone počele su koračati svijetom dok oni koji su prvi krenuli u pohod... Ne žele ni dalje da stanu.
Razbijenih lica su krenuli u pohod. Oni koji su zakoračili duboko u tehnologiju, društvene mreže i izmišljene veze. I ne žele da stanu da otimaju đeci duše. To malo duša što je i ostalo. Nemaju ništa u sebi što bi ih zaustavilo. Samo srca koja plutaju u grudima okružena bezvrijednom krvlju.