Zažalio bih

Ponoć. Zidni sat otkucava svoje dok mi ostali ležimo u sobi i gledamo nijemi televozor. Zasmetalo je svima nestajanje kanala, jer je u tom' trenutku tekao jedan nevjerovatan film. 
"Da li bi vam bilo žao da umrete noćas?", upitala je Jelena. Drugarica od mog' druga kod koga smo bili, koju nikad' ranije u životu nijesam vidio. "Kakvo ti je to pitanje drugarice", pomislih u sebi. 
-"Mene ne bi", odgovara Nikola kao iz topa, "Stao mi je film."
"Ja sam već umro", mumlajućim glasom progovara Luka.
"A tebi Marko?", upita mene drugarica koju nikad' ranije nijesam vidio.
-"Da umrem noćas, možda bi mi i bilo žao."
"Ne laži", dobacuje Luka sa drugog kraja sobe.
-"Ozbiljno. Možda bi mi bilo žao što nijesam vidio sva mjesta koaj sam želio. Prvenstveno istorijska mjesta, druge gradove, kulture, civilizacije... Možda bi mi bilo žao što nijesam završio onu knjigu koju sa već davno započeo i par puta nastavljao. Možda bi i "ličila na nešto. Možda bi mi bilo žao što za vrijeme življenja na ovoj vašoj planeti nijesam upoznao više dobrih ljudi. Ljudi koji ne glume prijateljstva i koji su prijatelji ne iz koristi već zbog toga što su u suštini takvi. To je sve "možda". A šta bih sigurno žalio jeste to što nikad' nijesam zaspao u njenom naručju. Što me njen glas nikad' nije dočekao uz jutarnje svitanje, a bio je tako nestvaran. Zažalio bih u trenutku kad' bi me obuzela sva ta tama što nijesam bio sebičan i ne dozvolio joj da ode. Ta mala sa kojom sa nekad' igrao tango."
U tom trenutku film je počeo nesmetano da se emituje. A mi smo nastavili gledati.