Neće mi biti žao

Nikad' mi nijesu rekli čemu služe moje oči. Samo su mi govorili kako su lijepe i možda jedne od najljepših i najčistijih. Nikad' im nijesam ni vjerovaro, jer sam ja ugledao i sjajnije. I ljepše.

Nikad' mi njesu govorili šta je smisao života. Samo su me poturali među grupe ljudi uz riječi: "živi" , pa sam morao na ovaj ili na onaj način da se prilagođavam grupama kako ne bih iskakao od mase i dobijao epitete "ludaka". Poslali su me na ovaj svijet, a nijesu mi objasnili šta znači moje ime. Dobio sam neki osnovni zadatak, a to je samo da se prilagodim ovom krivom kalupu koji su ljudi skelasali zamračenim očima i koji je iz dana u dan sve plići i plići. Dobio sam zadatak kao i svi na ovoj planeti, "budi tu dok se planeta okreće i ništa ne mijenjaj". Razgovarao sam sa onima koji su me poslali na ovaj svijet milion pute. Ni sam ne znam da li se oni nalaze na nebu, u kosmosu ili na nekoj drugoj planeta. Znam samo da sam razgovore sa njima vodio duboko u noći kad' kazaljke se izokrenu i kad' zvijezde zasijaju. Molio sam ih da mi dodijele drugi zadatak, jer ja ovo više ne mogu da gledam. Ma bilo koji drugi zadatak, jer bih ja želio da nešto promijenim, jer plač nevine đece iz dana samo raste, a bol nevinih je sve veća. Nijesu dozvolili. Nijesu mi dozvolili čak ni da se vratim tamo odakle sam i došao. "Daleko je, budi tu i budi srećan što ti ništa ne fali", govorili su. Kako da budem srećan, ako su mnogi oko mene nesrećni? Nikad' nijesam dobio odgovor na to pitanje.

Nemam drugog' izbora. Živjeću ovako kako mi je zacrtano. Do jednog' dana. Biće to dan kad' ću poremetiti svu kosmičku ravnotežu i kad' će pokušati da me unište oni koji su me na ovu planetu poslali. Ali tada će već biti kasno. Jer će nestati plač nevine đece, a to je jedino i bitno na ovome svijetu. Tada me mogu i uništiti. Neće mi biti žao.