Van ovog' vremena

Śedio je okrenut ka prozoru i posmatrao svijet "sa one strane". 
Dugo je vrtio kesiču šećera među prstima i mislima otputovao na neko tamo, drugo mjesto. Otišao je i zaželio da se nikad' ne vrati. Zaželio da tako i dočeka vječnost. Ispijao je posljednje kapi iz čaše i prstima sve brže i brže vrtio kesicu šećera. Pa za trenutak zastao. E u tome trenutku je baš utonuo. U neki drugi svijet. 
"Odlepršao si u neki svoj svijet?", njegovo bespovratno putnovanje je ipak bilo povratno jer ga je prekinuo mirni glas konobara.
-"Molim?"
"Odlepršao si u neki svoj svijet? Vidim zamišljen si tu već neko duže vrijeme."
-"A... To, da. Ljepše ne neko drugi vrijeme nego ovo stvarno vrijeme. Pa vidiš li šta se sve dešava u ovom' vremenu?"
"Da. Vidim. I imaš pravo. Teško je. Zato je možda i bolje imati neki svoj svijet."
-"Volim otputovati. S vremena na vrijeme. U ovom' stvarnom svijetu koje prati stvarno vrijeme postoji jedna žena. Žena koja moju dušu nosi sa sobom. Odavno je nijesam ni vidio. Možda se i izgubila i sa sobom zagubila i nju. Ko će ga znati."
"Misliš da može tako?"
-"Može prijatelju. Može", okrenuo se blagim pokretom put njega,"duša se vrlo lako zagubi, još pogotovo ako ode za drugim. Zato je ponekad' bolje otići van ovog' svijeta. Van ovog' vremena."