Klepeću

Klepeću ulicama svog' grada. Bacaju korak za korakom krijući se od kiše ispod vještačkih kišobrana, živeći svoje živote. 
Posmatram ljude sa izloga lokala kako užurbanim hodom jure, svako na svoju stranu. Jure svojim izgubljenim životom. Jure da zadovolje svoju proždrljivu pohlepu i unište druge jedinke oko sebe. Klepeću ulicama svog' grada. Pa pređu u drugi. I tako redom. 
Bacaju korak za korakom krijući se od kiše ispod vještačkih kišobrana, živeći svoje male živote, gubeći se kroz vrijeme. Gube se, jer žele da postignu ono što snivaju u snovima.
Posmatram ih i zaključujem... Možda je prava stvarnost u snovima, a ovo u čemu se trenutno nalazimo snovi u kojima se čovjek samo izgubi?