Zid

Dok smo čekali da većina ljudi uđe, nas par je stajalo po strani male salice u jednom' izgubljenom gradiću. Na dohvat ruke bile su nekakve knjige, časopisi ili šta već u kojima su se nalazili naši tekstovi, pa i jedno moje djelo. Stotinjak ljudi śeda u poluzamračenoj prostoriji. Nekolicina njih se i dalje šunja tražeći slobodno mjesto. Slobodno mjesto kojeg' nije bilo. U trenutku kad' sam i ja krenuo da nađem jedno mjesto, prišla mi je jedna mlada novinarka. Smeđe kose, plavih očiju. Tražila je da joj objasnim "zid" o kome sam nešto švrljao. ne volim baš mnogo objašnjavati ono što napišem, ali...

"Šta predstavlja taj zid o kome ti govoriš?"

-"Koja si godina fakulteta?", upitao sam je.

"Kako znaš da još uvijek studiram?"

-"Po novinarskom prilasku. Stariji neće tako prići, mada nije to ništa loše. Nego sam želio da kažem da ta godina fakulteta na kojoj si ti stala predstavlja zid."

"Da?"

-"Ima ljudi koji krenu sa studijama. I onda... Prestanu da vide perspektivu, izgube volju... Baš kao ti. Ti čak ne studiraš novinarstvo, je li tako?"

"U pravu si."

-"Ti ljudi naiđu na zid. Baš kao što si ti naišla. Krenula si da se baviš poslom, jer tu vidiš "neku" perspektivu. Zid kao zid, jeste i sistem u kojem živimo. Politički sistem koji ne dozvoljava nama mladima da se razvijamo na onaj način na koji mi želimo, nego se ograničavamo kalupom koji ne nametnut sa vrha. Isto, zid može biti azidan od ličnih problema, strahova, bolova i vriskova koji se nalaze u nama. Borba sa tim zidom jeste borba sa samim sobom. Kako kažu mnogi psiholozi, to je najteža borba iz koje se vrlo teško izlazi kao pobjednik. Stanje u državi, stanje civilizacije te samo brže i brže dovuče do zida. Ovoga ili onoga. Svejedno."

"Da li si ti naišao na taj zid još uvijek?"

-"Naravno. Još odavno."

"Pa?"

-"Pa... Razmišljao sam se da li da prokopam tunel ispod njega ili da ga zaobiđem. Ali, ako bih to uradio onda bi taj zid ostao, a to mi nije cilj. Srušiti ga sa par udaraca sigurno ne mogu. I onda sam odlučio da ga preskočim. Sve malo po malo. Istina teško se propeti, vrlo malo imam đe da se uhvatim, da se oslonim, ali iz dana u dan opipavam teritoriju na njemu i centimetar po centimetar ga osvajam. Ide sporo, ali sigurno. Riječ po riječ, stih po stih, djelo po djelo, korak po korak... Desnom nogom se pridržavam za jednu slomljenu ciglu, dok se lijevom rukom vučem ka gore držeći se za onaj mali prostor među ciglama. Lijeva noga mi visi u vazduhu i čeka pravi trenutak da se i ona oslovni neđe. Pa tako redom. Tako dalje. Dok ne dođem do vrha. Do vrha ima mnogo, ali... Ne odustajem.

Nemam zid samo ja. Zidove oko sebe imamo svi mi. Oni su nam nametnuti samom političkom situacijom društvenim životom. Najbitnije ti je da ne stojiš pred zid. Nikad' nemoj tapkati u mjesto, kopaj ispod njega, lomi ga, buši ili preskači. Bilo šta. Samo nemoj dozvoliti da on bude granica.

Gore u ćošku ti je slobodno jedno mjesto, bolje da odeš što prije inače ćeš stajati cijelu noć."

-"Bolje mi je stajati pored nekog' ko želi prevazići zid, nego postati još jedna cigla zida."

"Dobro, kako želiš."