Da li da se smijem ili da plačem?

Probudio sam se pet sati nakon ponoći, śeo na ivici kreveta, prekrstio noge i postavio ih na mali stočić na tamno braon tepihu. Nemam zidni sat, jer tokom noći mi ometa san ono "cak, cak, cak", ali da ga imam i on bi odzvonio 5 puta "bom, bom, bom, bom, bom" da ovjeri tih pet sati. Krzo prozor spavaće sobe vrlo lako su se mogle ugledati sve zvijezde na nebu, kao da su bile tu. Pred nos. Ili, na dlanu. Razgovarajući sa njima, sa szvijezdama, vrlo brzo, možda nakon nekih 5 minuta sam shvatio da je meni na ovome svijetu strašno dosadno. Ljudi su mi smijećni. Šta oni to rade? Zbog čega žive? Da čine jedni drugima razne spletke, kako druga strana ne bi u nečemu uspijela? U grlu stane kao ona knedla, pa čovjek ne zna da li da se smije, ili da plače? Prije će biti da plače.
Ljudi su se izgubili. U njihovim dušama zavladala je ogromna magla, pa su se svi pogubili. Ne znaju šta čine. Ne znaju šta rade. Naslonjen na ivici kreveta, posmatrajući zvijezde, zapitam se kad' je svemu ovome kraj? Da li kraj postoji? Upitah i zvijezde, ali mi ni one ne znadoše dati odgovor. Ma, ko će ga njima znati, njima je gore super, dok se mi ođe saplićemo i padamo. Padamo poput lave sa vrha iznerviranog vulkana. I gorimo sve pred sobom. Polako, metar po metar, dan po dan, ljudska civilizacija teče ka dnu. Sa vrha. A, mogli smo još. Polako, vatra u ljudima se gasi. Nekima se ugasi prije kraja, a to znači... Smrt. Neki su na samrti. Polako. Jednog' dana cijela civilizacija ce se ohladiti. Lava će nestati i ostaće samo pepeo i magma oko istoršenog' vulkana.
Ljudi su se izgubili. Ma, i ljudi su mrtvi. nego ne znam šta ja radim na ovome svijetu? Šta radim na ovome svijetu, punom zombija koji se teturaju ovom zemljom i čekaju sudnji dan? Sve oko mene su zombiji koji tumaraju maglom i nanose bol jedni drugima.
A, ja? A, ja sam na ivici kreveta sa prekrštenim nogama preko stola i razmišljam se da li da se smijem ili da plačem?