Ne volim tu jednu pjesmu

Pjesme kao pjesme. Svaka zna zašto je nastala na ovome svijetu. Kao i svi, volim muziku. Ali, postoji jedna pjesma. Jedna pjesma koju nikako ne mogu čuti. To je pjesma zbog koje... Zbog koje stisnem jako zube. Stisnem ih toliko jako, da ne dozvolim suzama da se spušte niz obraze. Nikad' to nijesam uspio. Nikad' nijesam uspio da ih zadržim unutra, kad' čujem tu pjesmu. Svaki put nađu ključ i izmigolje napolje. I onda, teško mi ih je zaustaviti. Vrlo često mi se dešavalo da tu pjesmu čujem i u lokalu, ali... Nastane to, što ne želim da nastane.
To je pjesma... Ma, to nije ni pjesma... Zbog koje otputujem u prošlost. Sve zato, što je uz tu pjesmu napravljen klip "in memoriam", mog' brata. Stvarno, čovjek može da putuje kroz vrijeme. Možda ne fizički još, ali... To je onaj ośećaj kad' svaki organ u tebi zaigra. Jer se priśetiš da je na onaj svijet otišao jedan dio tebe. Ta pjesma duboko ubode u ranu koja je zahvatila veliki dio srca. Ne, ne mogu tu pjesmu čuti, nikako. Zato... Što mi zafali taj bratski zagrljaj. To je onaj zagrljaj kad' te stariji brat zagrli, pribije uz sebe i kaže da će uvjek biti tu. I onda zbog te pjesme postavim sebi pitanje: "Zašto?" Vjerujte mi, lažu kad' kažu da vrijeme liječi sve. Ne liječi vrijeme ništa. Neke stvari se u životu ne mogu izliječiti, to je tako.
Ne volim tu pjesmu. Nikako! Jer, zaželim da doletim tamo gore kod njega, samo da ga vidim. Pa, makar i iz daleka. Ali, srešćemo se mi. Tamo gore, jednog' dana. I tek onda mi ova pjesma neće smetati. A, do tada... Ne volim tu pjesmu. Zbog koje stisnem jako zube i zaželim da ga vidim!