Koliko je današnje "normalno" normalno?

Sve što odstupa od današnjeg "normalnog" je ludo. A ja postavljam pitanje "koliko je to današnje normalno, normalno? I da li je uopšte i normalno? Ko određuje to?" Svaki čovjek treba da određuje te granice. U sebi. Ne možete "ludake" tek tako staviti pod ključem i kljukati tabletama (izuzev onih koji nanose bol drugim. Ti stvarno jesu ludaci). Sa ovim prvima treba razgovarati. Treba ući u taj njihov svijet i pokušati ga razumijet.

Onda i ja jesam lud. Zašto ja moram živjeti u vašem svijetu? Ako sam fizički tu, da li moram biti i mentalno? Ko to određuje? Ja ne želim biti ođe, jer i smatram da ne pripadam ođe. Ja sam ođe... Zalutao. Čak i fizički. Ja ne živim ođe. Moj svijet je drugačiji. Nema ljude. Tamo se družiš sa nekim izmišljenima. Razgovaraš sa njima i riješavaš sve probleme. Na miran i tih način. U mome svijetu ja razumijem sve ono što je nerazumno. Umom se sporazumijevaš sa svima. Tamo nema dana. Poneđeljak, utorak, srijeda, četvrtak, petak, subota i neđelja ne postoje. Svaki dan je isti. Tamo dišeš mislima. To tamo je skup zvijezda sklopljenih u jedno, koje prate mjesečevi zraci i obasjavaju u beskrajnoj tami. Tamo nije tamno iako je tama okolo. Tamo nema zime. Nema ljeta. Stalno je ista temperatura. Nikad' se ni sa kim nijesam posvađao. Vlada mir. I spokoj. Žašto ja moram živjeti u vašem svijetu? Zašto? Đe vlada pohlepa i đe više nema ljubavi. Ja to ne želim. Onda sam i ja lud. Ali, nemoj bježati od mene, ako sam takav, jer ja razaznajem sam svoj lik. Znam ko sam i šta želim. Tamo, u mome svijetu sve postoji i sve je skladno. Sve što poželim, tamo je.
Morate priznati, da svi vi imate ovakav, sličan svijet. Bježite u njega, pa makar i pred spavanje. Onda ste i vi ludi. Zašto nijeste sa one strane rešetki mentalnih bolnica? Oni koji su tamo, nijesu se bojali da to kažu i pokažu.
Shvatićete jednog' dana, da su ludi samo oni koji nemaju taj svijet.