Imao je on takav običaj

Imao je on takav običaj da ode. Da ode daleko od grada, od civilizacije. Ode daleko u planinu i traži taj nekakav svoj mir o kojem je uvijek pričao. Ko zna da li ga je ikad' i našao, jer da ga je našao ne bi se vraćao nazad. Ali, svaki put je išao u nepoznate krajave, nije želio da se vraće na ono kroz šta je već prošao. I tako jednog' jutra, opet je nestao. Prvih puta kad' je nestajao tražili su ga. Bojali su se. Ali su ga kasnije navikli. Ko i ovaj put. Ovaj put je zagazioduboko u nepoznatu planinu iznad grada. Uvijek su govorili da je ta planina opasna i da se ne ide tamo. Zato je i otišao. "Možda je tamo mir", govorio je u sebi. Na samom zalasku sunca stao je na jednu stijenu, koja se nalazila iznad svega. Sve mu je bilo kao na dlanu. Pored njega odjednom se pojavila nepoznata đevojka. Sasvim je neprimijetno stala na par koraka od njega i gledala u istom pravcu kuda i on. Takve su žene. Ili se pojavljuje tiho i neprimijetno poput povjetarca, ili glasno poput krda lavica koje jure svoj plijen.
"Fin pogled, zar ne?" - upitao je.
-"Jeste. Baš."
"zašto si ođe?"
-"Želim da letim."
"Molim?"
-"Želim da letim. Do sad' sam uradila sve što sam poželjela i što sam pomislila. OStalo mi je još samo ovo."
"Pa, dobro. Onda možeš i to."
-"Ne mogu. Kad' si vidio, a i čuo da žena može da leti? Bez padobrana, "zmaja" i tako toga?"
"Iskreno da ti kažem, nikad'."
-"Pa, eto. To ne mogu."
"Ti si baš žena? Ona prava?"
-"Do sad' sam bila."
"Onda mislim da ću viđeti kako žena leti."
Čim je to izgovorio, gurnuo je sa stijene. I baš je vidi ženu kako leti.
Žena može šta god poželi. Ali, baš. I ima mnogo žena, onih pravih, nego... Teško one to shvate. On je nastavio dalje da se penje i da traži ono što želi. Mada, on se vjerovatno izgubio u ovome svijetu. Ko zna koliko će dogurati tako.