Dvoje, a jedna duša

Leže na dušeku. Dvije duše, utopljene u jedno. Jedan čovijek nije jedna duša. Nego pola. Jedna duša nastaje spajanjem dvije polovine. Tako su se i oni našli. Ležali su tako, prepušteni ničemu i uživali. On je viječito jurio za onim "ženskim kučkama" sa vještačkim grudima i usnama. "Napucanim" klinkama koje se skidaju po klubovima. Nikad' ga nije interesovalo šta žena zna, nego kako izgleda. Nju su uvijek interesovali kriminogeni muškarci. Sa namrštenim pogledima i utokom u torbici. Obične momke nije ni primjećivala. Voljela je one sa hemijski napumpanim leđima išaranim kojekakvim tetovažama.
I eto, on je našao ženu, a ona muškarca. On je našao ženu, ali ne takvu kakvu je uvijek jurio. Ova je bila prirodna. Svasvim obična đevojka, koja nije imala nekakvu naviku da prećerano izlazi po klubovima, a još manje da se skida. Bila je sasvim obična, koja je zahvalna sitnicama. Bila je sasvim obična, a ujedno i nesvakidašnja. A, ona... Ona je isto našla muškarca. Običnog. Nije bio tetoviran, čak nije ni volio kriminal. Bio je mršaviji momak, koji... Pa šta znam, sasvim običan, koji je umio fino pričati i volio ej čitati. Umio da napravi nju voljenom. Ośećala se pored njega voljena. Umio je da je vodi.
Eto. Našle su se tako dvije polovine, sasvim različite, koje su sačinjavaje jednu dušu. Dušu koja leži na dušeku i koja je srećna. Čudan je ovaj život. A, ljudi, još čidniji.