Krenuli u rat

Kao mali volio sam da se krijem po ćoškovima, zavlačim u razno razne rupe, pravim skloništa, baze i slično. 
Živjeli smo u centru grada i išao sam u obližnjoj osnovnoj školi. Nakon časove u većini dana nijesam odlazio pravo kući. Već kod druga iz klupe. On je živio sa bratom, majkom, ocem i stricem. I on je bio kao ja. Znate, đeca bombardovanja. U to vrijeme dok smo mi išli u školi bombe i granate su pucale na sve strane. Pa smo i mi, kao pravi vojnici, imali svoja skloništa. I moju i njegovu kuću smo svu istražili i ispitali. Svaku sobu, svaki ćošak... 
Ali je postojala ta jedna soba. Kod njega. Bila je to soba njegovog strica. Njegov stric je i bio vojno lice. Odlazio je i dolazio s vremena na vrijeme. Nikad' tu sobu nijesmo istražili jer je uvijek bila zaključana. Njegovi su odlazili na posao, mlađi brat je bio suprotna smjena od naše tako da smo mogli i tu sobu detaljno da istražimo. Bilo je potrebno samo da pronađemo ključ od nje. I pronašli smo ga. Bila je to ogromna soba. Baš ogromna soba sa velikim francuskim ležajem, ogromnim ormarima od punog drveta sa prozračnim prozorima. Kao u američkim filmovima. Sa jedne strane na vješaoniku je stajala uniforma. I to smo htjeli da obučemo, ali... Nije bilo naš broj. U toj sobi je bilo tokoli stvari da nijesmo sve mogli za jedan dan da istražimo. Dolazili smo tu. Dolazili smo tu iz više puta. Naša istraživanja trajala su nedjeljama. Dok nijesmo otkrili ono najinteresantnije. Ti ogromni orari na sebi su imali "nevidljive" prozore kako smo ih mi nazvali. Sa jedne strane je kao ogledalo, a sa druge strane ti možeš da vidiš sve. Dva ormara. Jedan pored drugog'. Naše novo sklonište. To su bili naši ratni tenkovi. U njima smo bili sigurni, oblazili smo ratišta i pratili ratna dešavanja. Sve nam je to pomagao i ogromni televizor naspram nas. Ratno stanje, na televiziji se samo to moglo i viđeti. Vozili smo te naše tenkove. Jedan drugom slali informacije govoreći glasno. Ormari su imali debele zidove pa nam je glas bio "kao preko radio stanice". 
Naše ratovanje je trajalo dugo. Sigurno par mjeseci. Ne sjećam se više. Sve do jednog' dana. Znali smo kad' svi odlaze iz kuće pa smo tada i dolazili. Jer i znali smo da nam je to bila zabranjena soba. Tog' dana su se svi zadesili tu. Čak i stric. U ratnoj uniformi. Svi su gledali u nas. A mi smo se ośećali kao da smo došli na strijeljanje. Ili na vojni sud.
"Pali smo", izgovorio je ispod glasa. 
-"Nije mi jasno kako", odgovorih začuđeno. 
"Špijun" i pogleda put brata, "izdao nas je. Onaj dan nas je vidio da smo ušli. Nema ko drugi", govorio je ispod glasa snuždena glave.
"Momci, šta vi radite u toj sobi dok ja nijesam tu?" upitao je njegov stric.
Ćutali smo. 
-"Podigni glavu", rekoh mu, "ako smo pali padajmo junački."
"Čujete li vi šta vas ja pitam?"
-"Čujemo!", glasnuh se jakim tonom. 
"O, još ste i glasni. Da čujem. Šta imate da kažete u vašu odbranu."
-"Mi uđemo u naše tenkove i vodimo rat."
"Šta radite", upita majka začuđeno. 
-"Ormari su nam tenkovi. Uđemo unutra, upalimo televiziju đe prenose ratište i vozimo tenkove", i njoj odgovorih kao da je moja majka, a ne njegova. 
Svi su zaćutali. Stric se nasmijao pa onda svi za njim. Smijali su se i nijesu obraćali šažnju na nas. Mi smo se samo pogledali.
"Da bježimo," upitah.
-"Da bježimo."
Otključali smo sobu, śeli u naše tenkove, upalili ih i krenuli u rat.