Nije ovo svijet đe se snovi ostvaruju

"

Nije ovo svijet đe se snovi ostvaruju."
-"Nego?", upita stariji policajac malog' dječaka na peronu željezničke stanice. 
"Ovo je jedno obično mjesto u kojem odrasli ništa ne dozvoljavaju. Ne dozvoljavaju da nam se snovi ostvaruju i glume nešto kao da su popili svu pamet ovoga svijeta..."
-"A nijesu", prekida ga policajac. 
"Naravno da nijesu. Piju samo kafe i alkohol, o pameti nema govora. 
-"Majka i otac... Da li znaju da si ođe?"
"Ne! Ni ne treba da znaju. Otišao sam od kuće i vjerovatno me sad' traže. Ma neka traže. Ne trebam im ništa. Putevi nam se razilaze. Nemamo iste snove."
-"Što si se naljutio na njih?"
"Majka je galamila na mene zato što sam crtao na zidu svoje sobe. Želim da postanem slikar. Onaj što slika po fasadama. Ja sam naslikao, ali oni su toliko glupi da ne vide šta je na zidu. I onda mi je rekla da sam ja samo štetočina i da nikad' ne mogu postati slikar. Zamislite to!? E, 'oću! Iznata! Zato idem što dalje od njih da ostvarim svoje snove.
-"Ostani. Svoje snove možeš i ođe ostvariti. Vježbaj prvo da crtaš na papiru, pa kasnije pređi na zidove i fasade. A i tada ako ne budu znali šta tvoji radovi znače, ne obaziri se na to."
"Ali 'oću baš danas da crtam na nekom zidu sobe."
-"Baš? Hm... 'Ajde sa mnom", izgovara policajac.
"Đe ćemo? Da li me to hapsite?"
-"A ne", odgovara kroz smijeh, "idemo kod mene kući. Treba da mi se rodi sin, pa bih volio da mu ti ukrasis sobu. Ali pod jednim uslovom."
"Kojim?", začuđeno upita dječak podigavši jednu obrvu.
-"Vratićeš se kod svojih roditelja kući i počećeš da crtaš po zidovima kad' se baš, baš uvještiš prvo na papiru. Dogovoreno?"
"Dogovoreno. Idemo."