Baš tada

U svim ovim mračnim vremenima odraslih ljudi zaboravljamo. Zapostavljamo istinske vrijednosti.

Predao sam korak starim putevima. Probudio ono dijete u sebi koje je svoj pogled uspinjalo ka visinama, ne obraćajući pažnju oko sebe, smatrajući da je nepobjedivo. Na to, nekadašnje "naše mjesto" šakama sam stegao metal koji i dalje stoji na istom mjestu. Metal koji je povukao nekakvu rđavu boju. Rđavu kao i ova vremena. I znate, radost je povrh svega toga jurila mojim tijelom dok su se u glavi motale neke stare slike. Moja duša otišla je. Otišla je u uspomenu. Kad' sam se zaljuljao na tu staru gradsku ljuljašku zaželio sam da se vrijeme vrati. Zatvaram oči i odlazim u neku drugu dimenziju dok život polako ističe iz mojih očiju i kreće niz obraze. Otvaram oči. Boje se brzo smijenjuju pod mojim pogledom i dobijaju neku novu dimenziju.

Ustajem se i odlazim. Tada, baš tada dok sam odlazio upitao sam sebe: "Đe nestadoše sva đeca?"