Možda jednog' dana
Vjerovatno se još nekom' nekad' dogodilo da sebi postavi isto pitanje.
Mislite da poznajete sebe. Dobro. Ja sebe ne poznajem. Naizgled sasvim običan momak koji se svakodnevno sreće na ulicama. Ali... U meni jedna posebna planeta koja se okreće u drugačijem smjeru. U mojoj duši vasiona spava. Snovi plivaju poput izgubljenih stvari u velikoj poplavi. Velika gomila izgubljenih puteva, pokvaren kompas. zaboravljeni ljudi. Da, u meni se nalaze oni koje su mnogi zaboravili. Koji su nas odavno napuštili. Počivaju i čuvam ih daleko od spoljnjeg svijeta koji ih je progutao. U meni srce kuca, a nije moje. Grle ga srećna đeca i nasmijani ljudi. U mojoj glavi vatra gori, munje preśecaju grudi na pola.
S vremena na vrijeme postavim sebi pitanje: "Ko sam ustvari ja?"
Neko u koga žive zabačene ulice kojima se kreću bijeli oblaci koji niđe ne vode. O vjetrovima da ne pričam. Znaju biti toliko divlji da dušu rastrzaju na pola. U meni čuči preplašeno dijete. Zaboravljeno.
Mislite da poznajete sebe. Dobro. Ja sebe ne poznajem.
U meni prošlost, sadašnjost i budućnost pregovaraju. S vremena na vrijeme se i posvađaju. U meni stanuju sve godine koje su prošle i svi dani koji će doći. Đeca koja tek trebaju da se rode, životi koji tek trebaju da se žive.
Ne znam za vas, ali. Ja sebe ne poznajem. Možda jednog' dana.
Коментари
Постави коментар