Griješim

Dok zatvaram oči na trenutak, pomišljam da nebo nestaje i da se ništa ne događa. Nažalost... Griješim. U tom' trenutku na drugom kraju planete đe bukte ratovi leševi padaju jedan preko drugog'. Ruše se mostovi, zgrade, čuje se plač nevine đece. Koju hiljadu kilometara pored tumaraju bolesni. Oni koji su nekad' bili zdravi, ali eto... Razboljeli su se ne zbog toga što su genetski predisponirani, nego zbog toga što su u laboratorijama izbućkali razne hemikalije i to puštili u vazduh. Neki kažu da je to namjerno, kako bi se brojnost stanovnika na zemlji smanjila. Ko će im ga znati. Dok zatvaram oči na trenutak i dok se oko mene sve tiho, pomišljam da se ništa ne događa. Griješim, ljudi griješim... Na nekolika kilometra od mene ne bukte ratovi, ali ljudi gladuju. Ne ruše im se kuće, ne ruše im se stanovi. Ruši im se život. Ubijeni su. A živi. Nijesu oni pogođeni gelerima, a bolje i bilo da jesu. Pogođeni su... Svim onim što pojedine u strukiranim odijelima uzdiže visoko.
Ipak je čovjek po prirodi zao. Ako ugledate na ulici, a 'oćete sasvim slučajno, dobrog' čovjeka znajte da je to rezultat kućnog vaspitanja. A i hrabrosti. Da se suprostavi zlu.
Dok zatvaram oči na trenutak, pomišljam da nebo nestaje i da se ništa ne događa. Nažalost... Griješim.