Ponekad' ni smrt, ne može oduzeti neke stvari

Neke radnje iz dana u dan kad' se ponavljaju, prerastaju u jednu vrstu tradicije. Ili rituala. Njihov ritual je bio taj da se skoro svakog' dana, izuzev onih kišnih, prošetaju do jedne velike klupe u parku. Ta klupa je bila veća nego svaka ostala. Uvije su se i oni pitali "zašto"? Šumica u tome parku je bila poput njihove ljubavi. Mirna. Tiha. Bez neke pretjerane buke ili galame. Tu su se baš upoznali jednog' dana. Ona je čitala knjigu, a on je želio odmoriti od šetnje. Od tog' dana ta klupa je postala dio njihovog' života. Sa njom su dijelili i one srećne, a i one tužne trenutke. 
Sredio se fino za slijedeći sastanak. Iako su godine dijelili zajedno, on se svaki put fino sredi. Vodio je računa o svome izgledu, kao da mu je prvi sastanak sa njom. A ona je uvijek bila fino dotjerana. Ne sad' nešto prenapadno, ali sve skladno. I sa ukusom. Kao što to rade dame. Čekala ga je ispred ulaza dok se on spremao. Uvijek je "kasnio", a ona nije mogla čekati i prva je izlazila iz stana. Kad' je izašao stavila je njenu malenu ručicu pod njegovu i krenuli su u njihovu šetnju. U njihov ritual. Pored svih tih godina provedenih sa njom, on se ośećao kao zaljubljeni dečkić prvog' dana. Uživao je gledati njeno lice, jer je žena koja nosi to lice mnogo godina bila njegov oslonac u životu. Kažu da je najveći životni oslonac muškarcu u životu žena. On se i uvjerio da jeste. Kad' god je krenu da pada, ona je bila tu, da mu pruži ruku ida ga ponovo vrati. Kad' je bivao tužan, ona ga je izvlačila iz te tuga. Bila je stub njihove veze. Uvijek...
Dok su polako prilazili njihovoj velikoj klupi u parku Sunce je polako počelo da zalazi. Baš onako kako su oni navikli. Baš onako kako su se i prvi put viđeli. Nikad' nijesu nešto pretjerano bili pričljivi. Zajedno su uživali u tišini i posmatrali razdraganu đecu i prolaznike u daljini. Uvijek je volio da je drži za ruku. Kao da će neko nju da mu otme. Držao je i polako milovao već njenu staru i izboranu ruku. Nije bilo važno što je ona već ostarala i postala izborana. On je volio kao prvog' dana. To su bile njene ruke, a ona mu je bila sve. Njihov razgovor u tišini prekinuo je glas nepoznate osobe koji se pojavio sa strane:
"Dobar dan. Izvinite gospodine da li je slobodno da śedemo pored Vas?"
U trenutku je malo zastao. Ugledao je jednog' momčića koji je bio sa svojom đevojkom. Povratio je pogled ka klupi, praznoj klupi i nasmiješio se. U trenutku obuzela ga je takva bol da mu je i dah zastao. Shvatio je. Lagano se ustao sa velike klupe i tihim tonom izgovorio:
-"Naravno da jeste golupčići. Ja sad' svakako odlazim."
Vukao je korak za korak udaljevajući se od velike klupe i krećući se ka malom stanu. Malom i hladnom od kad' nje više nema. Teška bolest je odradila svoje velikom brzinom tako da nije ni ośetila. Nije mnogo patila i nije se mnogo mučila. Ali, pored svega toga, ona njemu svaki dan dođe. Svaki dan dođe i sačeka ga da urade zajednički ritual i dijele tišinu zajedno. Baš ao što su to nekad' radili. 
Ponekad' ni smrt, ne može oduzeti neke stvari.
Inače ovo je moj pismeni zadatak 2. ili 3. razreda srednje škole koji je nosio naslov "Neke stvari nam ne mogu biti oduzete". Dobio je ocjenu 3 sa dva minusa (dobar):