Taj prokleti rat

Kad' smo bili mali, svako jutro smo istrčavali i igrali lopte. Mi. Svi mi zajedno. Pa bismo onda odlazili kod Nikoline babe, na svježe pečeni hljeb koji nam je mazala njenim domaćim slatkim. Pa smo nastavljali dalje, do prvog' poziva nečije majke za ručak.

Kad' smo bili mali, odlazili smo kod Samira u Bosnu. Onako grupno. Đečački, sa roditeljima Eh, to lijepo Sarajevo. Dolazili smo u periodu Kurban-bajrama.

Kad' smo bili mali, voljeli smo da se kupamo u Dubrovniku. Skakali smo sa onih starih zidina po cijeli dan u vodu. Sve dok nam se koža ne smežura. A, onda nas Mateova majka vadi iz vode prijeteći malenim prutićem. Uh ljutita je žena bila, nije nas mnogo puštala u vodu. "Nije zdravo po cijeli dan biti u vodi", mumlala je po cijeli dan.

Kad' smo bili mali, zadesio nas je rat. Taj prokleti rat. Razrušio je sve. I djetinstva, prijateljstva, more, Dubrovnik, Sarajevo... U Dubrovnik nijesmo više dobrodošli, Sarajevo je podijeljeno na dva dijela. Ne znam đe je Samir. Ne znam kako je Mateo. Nikola se vodi kao nestao klinac u tome ratu. Volio bih da je živ i da je neđe srećan. Volio bih da su svi oni živi. I srećni.

Kad' smo bili mali nijesmo ni pomišljali da će doći taj rat. Taj prokleti rat koji je razrušio sve naše zidove.

Sad' kao veliki puštam suzu za svaku palo osobu. I sa jedne i sa druge strane. I sa treće i sa četvrte. Puštam suzu za srećno djetinstvo. Puštam suzu za srećan život.

Taj prokleti rat!