Mafija je to

Jedne večeri prije par godina, u jednom selu nadomak Palerma, nam se pokvarilo auto. Tako izgubljeni u tome selu, praćeni ljutitom kišom i nervoznim gromovima morali smo čekati par sati da neko dođe po nas. Znate, najgora je stvar kad' se nalazite u nekoj zemlji, a ne znate njihov jezik. Od nas četvorice jedino sam ja umio na italijanskom da kažem: "Ciao bella", mada to ne bi mnogo pomoglo kad' bismo ušli u jednoj maloj krčmici koju smo posmatrati već od trenutka kad' nam se auto ugasilo. Šalim se, znao sam po malo, nego niejsam njima htio da priznajem kako ne bih ja morao da idem i da naručujem. Kiša. Pljušti. Ne mili se nikome otići to stotnjak metara ispred nas, još pogotovo u nepoznatoj krčmi sa nepoznatim ljudima. Luka, koji je śedio na śedištu iza mene je uporno pričao kako je na portalima čitao da sicilijanci nijesu ni malo gostoljubivi. "Oni znaju da ubiju i bace tijelo koje nikad' niko ne pronađe. Mafija je to", uporno je ponavljao više puta. Kao da je to namjerno govorio, jer je znao da bi sam ostao u autu ako bismo mi izašli.
Šlep službe nije bilo već tri sata. Zvali su oni, samo što mi nijesmo umijeli fino da objasnimo đe se nalazimo iako smo razgovarali sa momkom na našem jeziku. Ipak, u jednom trenutku ja se odlučim da odem u krčmu. Pala je noć. Pustoš je ono što je vladalo svemu oko nas. Samo mi, pustoš i svijetlo od te stare krčme. Ono što sam primijetio dok sam koračao prema svijetlu, jeste da tišina kod njih i kod nas nije ista. Kod njih je baš tiha. I strašna. 
Škripa starih drvenih vrata jeste ono što je pratilo moj ulazak unutra. Par ljudi za stolovima i taj jedan "šanker" za šankom koji je krvom trljao kriglu od piva. Sve stariji ljudi. Dok sam prilazio šanku imao sam ośećaj kao da se nalazim u nekakvom skeneru. Svi pogledi su bili upućeni prema meni, a ja sam se utrenutak śetio one priče: "Oni znaju da ubiju i bace tijelo koje nikad' niko ne pronađe. Mafija je to". Kad' sam prišao "trljaču krigle" pitao me je kao iz topa: "Come posso aiutarti?" Čini mi se da je to pitao, a ja sam pokušao da stupim u kontakt sa njim na engleskom jeziku. Ne pričaju engleski. Ne žele. Nakon par trenutaka sam se okrenuo i zaputio se ka poluotvorenim ulaznim vratima. "Samo da mi je uhvatiti kvaku, pa tutanj nazad u kola", jer su nervozni bili, a kako kaže Luka: "Mafija je to."
"Crnogorac?!" Stari gospodin koji se nalazio tik uz vrata me je to upitao. Nije to bio tečan i jasan jezik, ali je bio mnogo razumljiviji od jezika nervoznog gospodina "trljača krigli".
-"Da?" Odgovorih začuđeno.
"Imaš sreće što znam po malo jezika, baba mi je crnogorka porijeklom iz Bara. A i često sam tamo dolazio. Šta vam treba? Posmatrali smo vas cijeli dan. Šta tako fin momak traži na ovakvom mjestu?"
-"Možda jesam fin izvana, ali ispod kože je bezbroj ožiljaka."
"Šta to treba da znači?"
-"Ako je ovo mjesto ovakvo kakvo je, pusto, samo i zabačeno, ne mora da znači da nema dušu."
"Treba vam smještaj?"
-"Reklo bi se da je tako."
"Onda ste dobrodošli."
Kad' sam se vratio u kola i ostalima rekao da ćemo prespavati kod starijeg' gospodina, nije im bilo milo. Ali zbog lošeg raspoloženja kiše, morali smo to prihvatiti. Osim Luke. On nije smio. Ipak je ostao da spava u kola. "Mafija je to", kako on kaže.