I đavoli su proplakali

Jedne večeri koja nije bila obasjana mjesečinom, njegove oči zablistale su u mraku. Zadesio sam se tu u šumi. U mraku. Vraćući se sa večernjeg treninka koji se odužio do zalaska sunca. Za trenutak sam zastao. Zatečen. Nespreman. Nijesam vjerovao da ta čuda postoje, a još manje sam mogao očekivati da ga vidim ispred sebe. Ja sam bio dobro opremljen tom hrabrošću i odlučnošću da sam nastavio dalje koračati. Put njega. Nijesam vjerovao da đavoli postoje. Nijesam ni sanjao da se oni mogu nalaziti tu. Među nama. On je nepomično stajao, a ja sam odlučnim koracima koračao put njega. Nijesu đavoli crveni i rogati kako su nam pričali. Daleko od toga. Slični su ljudima, jer su pokupili njihov izgled kako bi se lakše uklopili u ovome sivjetu i kako bi lakše ovladali njime. Sudarili mo se ramenima. Nijesam želio da mu se pomaknem. Očekivao sam agresivnu reakciju. Ali, kad' sam ga malo bolje pogledao, on je plakao. Nije jecao i nije ispuštao nikakve zvukove, samo su velike vodene kapi tekle niz njegovo naborano i zlo lice.
Nastavio sam dalje i nijesam se okretao. I đavoli su proplakali na ovoj planeti shvativši da su ljudi puniji zla od njih samih.