Bitno je da se krećem
"Kakvo je vrijeme danas."
Rečenica sa kojom najčešće taksisti počinju priču. Tako je jedan i sa mnom otpočeo razgovor.
"Studiraš?"
-"Da."
"I šta ćeš posle?"
-"Tražiću posao?"
"E, da je bolje vrijeme našli bi ti posao čim završiš. Nego danas bez potrebe i učiš. Milo bi trebao da ti nađe posao, ali dobro. Tu smo đe smo."
-"Gospodine, ne živimo više u socijalizmu pa zbog toga ne možemo očekivati da nam istog' momenta oslobode fotelju. A, sa druge strane mislim da sam dovoljno sposoban da nađem posao i bez Milove pomoći. A on i svakako nije u potrebi da mi nađe posao. Tako da..."
Priča se nastavljala i nastavljala. Više nijesam ništa ni slušao, samo su mi u glavi odzvanjale riječi: "Nemaš nikakve koristi od toga. Mala će ti plata biti svakako." Nije samo bio slučaj sa ovim gospodinom. Vrlo često srijećem priče "kako nikakve koristi od škole neću imati". Pa, zar znanje treba da bude unovčeno kako bi se time pokazala kolika je njegova vrijednost? Izgleda da je ovo bolest našeg' društva. Svi gledaju u daljinu i imaju prevelika očekivanja. Polako. Đe si krenuo? Bolest društva je, ako je ono nezadovoljno trenutnim stanjem, a ne želi da se pokrene. Društvo priča prazne priče i tapka u mjesto i očekuje mnogo.
Ja nijesam od onih koji gleda predaleko. Ja nemam plan. Ja imam cilj i znam kako ću do njega. Dan za danom, korak po korak. I moram stići.
Taksista je nastavljao svoju priču, kao da je dobio logoreu. Počeo je da pjeni, na sistem, na vrijednosti, na političare, psovao je psa koji je prelazio ulicu... I meni ponovo pomenuo da nemam nikakve koristi od škole i da samo gubim vrijeme.
-"Da li Vi mislete koje će svijetlo na semaforu biti na slijedećoj raskrsnici?"
Začuđeno me pogledao.
"Ne."
-"Pa, tako ne mislim ni ja. Ni za školu, ni za život, ni za šta. Korak po korak, stepenica po stepenica. Bitno je da se krećem. Nego mi recite, koliko sam ja dužan za ovu vožnju?"
"Studiraš?"
-"Da."
"I šta ćeš posle?"
-"Tražiću posao?"
"E, da je bolje vrijeme našli bi ti posao čim završiš. Nego danas bez potrebe i učiš. Milo bi trebao da ti nađe posao, ali dobro. Tu smo đe smo."
-"Gospodine, ne živimo više u socijalizmu pa zbog toga ne možemo očekivati da nam istog' momenta oslobode fotelju. A, sa druge strane mislim da sam dovoljno sposoban da nađem posao i bez Milove pomoći. A on i svakako nije u potrebi da mi nađe posao. Tako da..."
Priča se nastavljala i nastavljala. Više nijesam ništa ni slušao, samo su mi u glavi odzvanjale riječi: "Nemaš nikakve koristi od toga. Mala će ti plata biti svakako." Nije samo bio slučaj sa ovim gospodinom. Vrlo često srijećem priče "kako nikakve koristi od škole neću imati". Pa, zar znanje treba da bude unovčeno kako bi se time pokazala kolika je njegova vrijednost? Izgleda da je ovo bolest našeg' društva. Svi gledaju u daljinu i imaju prevelika očekivanja. Polako. Đe si krenuo? Bolest društva je, ako je ono nezadovoljno trenutnim stanjem, a ne želi da se pokrene. Društvo priča prazne priče i tapka u mjesto i očekuje mnogo.
Ja nijesam od onih koji gleda predaleko. Ja nemam plan. Ja imam cilj i znam kako ću do njega. Dan za danom, korak po korak. I moram stići.
Taksista je nastavljao svoju priču, kao da je dobio logoreu. Počeo je da pjeni, na sistem, na vrijednosti, na političare, psovao je psa koji je prelazio ulicu... I meni ponovo pomenuo da nemam nikakve koristi od škole i da samo gubim vrijeme.
-"Da li Vi mislete koje će svijetlo na semaforu biti na slijedećoj raskrsnici?"
Začuđeno me pogledao.
"Ne."
-"Pa, tako ne mislim ni ja. Ni za školu, ni za život, ni za šta. Korak po korak, stepenica po stepenica. Bitno je da se krećem. Nego mi recite, koliko sam ja dužan za ovu vožnju?"
Коментари
Постави коментар